Kolumna

Izvini tata, ne volim groblja ali te pominjem svaki dan…

Kad sam imala 5 godina rekla sam ocu da ću se, kad porastem, udati za njega. Bio je preneražen i njegov pokušaj da mi objasni kako stoje stvari oko toga prekinula sam rečima – “ne želim da odem iz naše kuće”.

Tačka prekida

21. jul 2014. godine u 21:49…

Prvi i poslednji šamar dobila sam od oca kada sam mu se unela u lice i ljutila što je bez mog pitanja odneo salvete i razglednice u podrum.

Vodio me za ruku dok smo se kasno vraćali kuci iz šetnje. Pristao je da me vodi, a ja da spavam.

I naveo me da udarim u drvo.

Plakala sam od udara, a on mi je smirenim glasom rekao da nikada ne dozvolim da me neko vodi, a da to ne kontrolišem.

Kad naređam loše ocene molim ga da on ide na roditeljski i da zajedno slažemo majku da je sve u redu. Pristajao je, ali samo da ocene popravim u roku koji je on određivao.

Ne znam zašto, ali odnosi su nam naglo postali savršeni, prijateljski, drugarski, bratski, kada sam prvi put postala majka i više se nisu menjali do kraja.


Tog poslednjeg dana dok sam se sa njim vozila kolima Hitne pomoci nisam ni slutila da ću ga izgubiti.

Verovao je lekarima, a ipak me pogledom molio da ga ne ostavljam njima. Lažno se smeškao i govorio kako mu je mnogo bolje nego…

I da završim, kad sam se udavala zadržala sam devojačko prezime a on to nije znao.

I kada je saznao, pitao je zasto diram po muževljevoj sujeti i zašto to radim zbog roditelja?

Odgovorila sam da to radim zbog sebe, jer je devojačko prezime kruna mog bezbrižnog detinjstva u kome sam bila voljena, a da mi je to rečeno prvi put kada sam dobila indeks.

Piše: Silvana Josifović

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com