Društvo

Kada ljubav pobedi! Niška glumica o životu u Teksasu

Još kao devojčica zaljubila se u Pipi Dugu Čarapu, a da nije ni slutila da će je deceniju kasnije i sama igrati na pozorišnim scenama. Njena ljubav prema glumi tražila je mnogo odricanja, ali je upornim radom sve postigla. Danas živi u Americi, kaže da nije istina da je preko “bare” otišla u potrazi za boljim životim, već da bi živela sa svojim mužem, Čelesom. Ovo je životna priča naše sugrađanke, Jelene Stojljković, koja uz svoje srpsko prezime ima još jedno – američko, Rhynes. Živi u Ostinu, u državi Teksas.

Hoću i ja ovako

Jelena Stojiljković Rhynes, rođena 1981. godine,  2005. diplomirala je na Akademiji umetnosti u Prištini u klasi profesora Jovice Pavića sa predstavom “Lilika”. Predstava je odigrana u niškom Lutkarskom pozorištu i tako je i zvanično stekla zvanje glumica. Dodaje da je i pre zvanične diplome glumila u predstavama privatnog lutkarskog pozorišta.

O tome kako je sve počelo, kaže:

“Mislim da sam imala 9 godina kad sam sa tatom otišla u pozorište da gledam majstore zanata, Mimu i Baneta, i čuvenu predstavu “Pipi Dugačka Čarapa”. Sećam se da sam samo rekla tati “Hoću i ja ovako”.

Naravno da je pokušao da mi objasni kako to iza scene izgleda potpuno drugačije i kako nije glamurozno kao kad si u publici…nije vredelo.

Nešto se tada desilo i nije bilo teorije da me iko odgovori od glume. Par godina kasnije upoznala sam našeg fantastičnog lutkara Dragana Tričkovića i počela sa njim da radim svoju prvu lutkarsku predstavu. Lutke je pravio Boris Čerškov.

Ko god je bio srećan u životu da radi sa njegovim lutkama, zna koliko to znači. Uzela sam lutku u ruke, stala na scenu i upoznala svog ljubavnika, supruga, najboljeg prijatelja i najgoreg neprijatelja – pozorište i scenu”, kazala je iskreno.

Jelena na sceni Foto: privatna arhiva

Rad u pozorištu “Čarapa” i ostvarenje dečjeg sna

NV: Kad ste se odselili u Beograd, kako je počelo?

JSR: Posle par godina sam shvatila da gluma može da bude i posao i tako rešila da probam da upišem akademiju. I uspela sam. 2000. godine Prištinska akademija se selila sa jednog mesta na drugo i Jovica Pavić reši da nas preseli u Beograd jer uslovi za rad nisu bili baš najbolji u Varvarinu.

Dok sam studirala, sve je bilo lako.

A onda ta čuvena treća godina kad shvatam da prvi put u životu ne znam čta dalje. Znala sam da ne želim da nastavim sa školovanjem i budem teoretičar. Samo sam htela da radim, ali audicija nije bilo, ili ja nisam znala da ih ima i počela sam blago da paničim.

E, tu uskače moja dobra vila Bilja Stojanović i upozna me sa Valentinom Pavličić, ćerkom čuvenog Borisa Čerškova, koja u Beogradu ima svoje dečije pozorište “Čarapa” i tako 2003. godine postajem deo “Čarape” i iste te godine počinjem da igram predstavu “Pipi Dugačka Čarapa” koju je Vanja kupila od Mime i Baneta par godina ranije.

Pipi sam igrala do trenutka dok se nisam doselila ovde, u Ameriku, i to je predstava koju bih mogla da igram do kraja života”, priseća se Jelena kada je kao glumica počela i da zarađuje za život.

Lutke su joj i kasnije mnogo pomogle kada je počela da radi sinhronizaciju crtaća, koje će, nada se i u Americi da nastavi. Radila je i u mnogim plesnim predstavama.

“Ta, 2005. godina je bila dobra. Te godine smo osnovali i MUDRA teatar i ja diplomirala i počela da radim sa Borisom Čakširanom a onda upoznala i Marka Pejovića i grupu “Hajde da…” sa kojima sam počela da radim inkluzivne projekte koje su aktivno uključivale osobe sa invaliditetom i sve marginalizovane grupe.

Čak smo i festival osnovali pre 8 godina, 2010. Internacionalni festival društveno angažovanog teatra “Van okvira”.

Imala je i epizodnu ulogu u, sada već kultnom filmu Zdravka Šotre “Zona Zamfirova”, čiji su delovi snimani u Nišu.

“Malo mi zasmeta kad me ovde pitaju da li sam došla u Ameriku da bih bolje živela. Nisam. Ovde sam da bih bila sa Čelesom, svojim mužem”, objašnjava.

Ljubav, ah, ljubav

NV: Da li je odluka da napustite Srbiju bila teška?

JSR: Da mi je neko reko da ću da odem iz Srbije ne bih mu verovala. Uvek sam govorila da ću da putujem po celom svetu i uvek da se vratim. Ali, evo me… u Ostinu u Teksasu… upropastio me muž…ili sam ja njega upropastila…nismo još sigurni ko je koga upropastio, ali nam je lepo (smeh).

Čekali smo se valjda sve ove godine. Znamo se od 2008. godine  kad smo radili zajedno u Beogradu i kad sam 2015. bila u Majamiju i kad smo se posle toliko godina videli, oboje smo shvatili da je glupo da se pretvaramo. Mislim, ja sam shvatila, on tvrdi kako je sve vreme znao”, dodaje uz osmeh.

NV: Koja je razlika između umetnika tamo i kod nas?

JSR: Ako upoređujemo umetnke u Srbiji i ovde, razlika je ogromna. Ne u kvalitetu, već u sistemu koji je ovde jasan i na koji možeš da računaš. Radiš-znaš koliko ćeš da zaradiš i znaš kad će da bude isplaćeno. To ti malo olakšava život. Ovde, u Ostinu je scena prilično klasična. Ne istražuju mnogo, ili barem ja još nisam naletela na istraživače. Možda ja nešto promenim (smeh).

NV: Da li ima nostalgije, planova za povratak?

JSR: Srbija je moja i uvek će da bude moja gde god da sam. Fale mi ljudi. Fali mi kafa koju pijem sa dugaricama po 4 sata i pričamo ni o čemu, fale mi Filip i Nina (bratanac i bratanica koji rastu bez mene), fali mi besomučno igranje jamba do duboko u noć…možda i jesam nostalgična, ali ne mogu sad da se prepuštam nostalgiji jer mnogo toga je novo i treba da se radi.

Ne planiramo da se selimo za Srbiju još uvek. Moj muž je dizajner svetla, a to zanimanje u Srbiji ne postoji, ili barem nije postojalo. Možda se nešto promenilo, mada ne verujem. Ali, kao što rekoh, Srbija će uvek da bude moja i ja ću uvek da dolazim”.

Veselo je kada dođu prjatelji iz Srbije Foto: privatna arhiva

Jelena kaže da je pred dobijanjem radne vize i da za nju tek kreće “ludilo”.

JSR: “Audicije, kojih ovde ima gomila, pa ćemo da vidimo. Zvanično ne radim, jer nisam imala rešene papire, uskoro kreće prava akcija”, objašnjava uz, za nju, karakterističan osmeh i optimizam.

U Americi je pronašla love of her life, interesovalo nas je da li se muškarci kulturološki razlikuju od naših, na primer u ophođenju prema ženama?

JSR: Mislim da su ljudi generalno, a samim tim i muškarci, manje depresivni ovde. Potpuno je normalno i uobičajeno da ti neko priđe u klubu i popriča sa tobom, pozove da izađete. Nema onih grupica muškaraca i žena, odvojenih, kao kod nas.

Čeles je drugačiji zato što sam ja drugačija sa njim.

Prvi put sam osetila da sam slobodna da se svađam dok ne poplavim, a onda posle 5 minuta oboje počnemo da se smejemo jer je realno glup razlog za svađu.

Naša poslednja svađa, kad smo oboje vikali kao da je važno, je bila oko jelke. Ja se ljutim što je “ubio” jelku da bi uživao par dana u njoj, a on što dovodim u pitanje njegova sećanja na detinjstvo.

Ma, glupost.

Ali to možemo oboje jer smo sigurni u nas. Mada, onda ja počnem da se nerviram zato što mi fale reči na engleskom jeziku, jer realno ne možeš kvalitetno da se raspravljaš na tuđem jeziku i onda izađe Nišlijka iz mene onako lepo”, kaže smejući se naša Jelena.

Puno sreće na budućim audicijama i od redakcije Niških Vesti, vidimo se na kafici u Kazandžijskom sokačetu, naravno sa niškim zetom, Čelesom.

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com