Kultura

Vladimir Vučković: Projekat čvorci

U jednom selu nekadašnje Stare Srbije desio se zanimljiv događaj.
Doduše, u tom selu se stalno nešto dešavalo, još od vremena kada je jedan slavni rimski car sagradio nekakvu kuću za odmaranje.

Zamislite, selo je imalo i svoj Sabor na kome su se raspravljala najvažnija pitanja.
To je bio čudan Sabor.
Sastavljen ne od najviđenijih ljudi, već od onih koje izvikaju, a imaju puno vremena za gubljenje. A zna se, kada je larma i kada se birao Sabor, fukara je bila najglasnija.

Tako je jedanput, tu oko Velike Gospojine, zasedao taj isti Sabor. Kakav-takav, ali je imao pravilo – kada počne, ne prestaje dok ne reši sve, pa makar to trajalo i mesec dana. Ovoga puta bila je takva vrućina da su se Saboraši jedva dovukli. Kada su ušli unutra i zatvorili se, toliko su se uneli u posao da im vreme ništa nije značilo. Trećeg dana, napolju je počeo slab vetar, samo je pojačavao vrelinu i podizao blagu prašinu. Uveče, vetar kao da je pobesneo. Ne samo što je svu prašinu sto puta izvrteo, nego je podigao i sve đubre iz sela. Obični građani nisu mogli oko da otvore. A selo je bilo pretrpano đubretom svake vrste i na svakom mestu. Kada je bilo mirno, bez vetra, nekako se i podnosilo. Ostavljalo je ružnu sliku, ali nije smrdelo. Kada bi krenuo vetar, tu je bilo svašta. Papiri, tkanine, delovi odeće, hrana, sve što građanima sela nije trebalo, pa bacali gde stignu. Možda su najlepše bile bele plastične kese koje su letele na sve strane, slično pahuljama. Ko bi od vetra mogao da otvori oči, pomislio bi da je decembar ili januar, a ne leto oko Velike Gospojine. Iako se činilo da im je ovakvim vetrom neko namerno nabijao na nos sve to đubre, građane to uopšte nije brinulo. Oni su imali dobru naviku da uvek krive nekog drugog.

Najvažnije je da su njihovi “najbolji sinovi” u Saboru bili zaštićeni od tog istog vetra i to debelim zidovima oronule zgrade sa otpalom fasadom. Sreća te su bili zauzeti važnim poslom, pa uopšte nisu ni primetili vetar, inače bi to odmah stavili na dnevni ili noćni red za rešavanje, zavisi u koje doba dana ili noći su radili. Nikoga ne treba da buni “noćni red”, u Saboru se nije spavalo, zasedalo se danju i noću, makar padale i sekire s neba. Saboraši su ponekada i spavali, ali ne svi, uvek je većina bila budna. Ovoga puta, rešavalo se jedno od takvih pitanja.
„Ima već nekoliko godina kako su se po drveću u samom centru sela nastanili čvorci, te ptice crne boje sa žutim tačkicama kojima nije bilo mesto u ovakvom selu. Mi nismo ništa preduzimali, ali zato čvorci jesu, množili su se i pilili, tako da ih sada ima na hiljade. Izbacuju svoj teret (Sabor je imao nivo, pa nije moglo ništa drugo da se kaže) svuda gde stignu, pa nam celo selo smrdi, a građani pretrčavaju ispod drveća kao preko ratnog brisanog prostora. Ajd mi, ali stranci, neće zbog toga da dođu, izbegavaju, zaobilaze, idu kod drugih. A znate i sami koliko je bitno naše selo!“, važno je završio svoju besedu Manča Mrmot, poznati levičar. Ovo pitanje je pokrenuo nekako pred zoru kada je više od polovine Sabora dremalo. Mislio je da niko neće da čuje njegov važan govor, ali se prevario. Kako je počeo da govori, doduše tiho, da ne bi probudio najbliže do sebe, tako je Sabor počeo da se meškolji. Mnogi su živnuli. Nisu voleli Mrmota, uštogljenog, utegnutog, glatko izbrijanog, sa mladežima na licu i kožnom kapom na glavi koju nikad nije skidao.

„Čvorci?“, čulo se sa svih strana. Neki su počeli da se pokrivaju delovima odeće, misleći onako bunovni da su doleteli i u Sabor.
„Napokon da neko pametan pokrene to pitanje“, ustade Perko Ludža, koji je sedeo u Saboru, a niko nije znao zbog čega, niti koje je “boje” nosila fukara koja ga je izvikala. Sabor se birao tako što se celo selo delilo u grupe, svaka je imala svoju boju i tako se kretalo u izvikivanje. Perko Ludža je govorio da je nezavisan i slobodan i da niko nije imao prava da ga bilo šta propituje. U seoskim kafanama je objašnjavao da je zadužen za opšta pitanja. Sada se osetio odgovornim da su čvorci takvo pitanje, pa je ustao da kaže svoje mišljenje.
„Od čvoraka ne može da se živi. Kada neko prođe centrom sela, naročito po mraku, dobuje po njemu, pomisli da je kiša, duša mu zaigra od neke sreće. Seti se divno sređenih, zasađenih, a žednih polja oko sela. Dok dođe do svetla, već oseti onaj blago-kiselkasti miris tereta koji ispuštaju čvorci. Kada se pogleda, ima šta da vidi. Odelo šareno, a već zaudara da svi beže kao od kuge. Šta jedu ti čvorci, pitam se ponekad?“, završio je Perko Ludža.
Kako je to rekao, podigla se graja. Svi su vikali, nadjačavali jedni druge, mlatili pesnicama, kao da će istog momenta krenuti u juriš na čvorke.

Odjedanput ustade Nedeljko Krndelj za koga su svi mislili da je čvrsto spavao i da ništa nije moglo da ga probudi. On je nekada bio vatreni komunista, a sada je prvi nacionalista. Još je samo poneko pričao o njemu kako je krao svinjske polutke u sindikatima, ali takve više niko nije slušao. Prvo što je Krndelj još uvek bio važan u selu, a drugo što su građani imali kokošje pamćenje.

Sabor se umirio. Čulo se samo hrkanje iz zadnjeg reda. Od Krndelja se očekivao neki pametan predlog ili ideja. On je ipak bio stari Saboraš. Neki su čak mislili da je tu od rođenja. Kada je otvorio usta, svi su se iznenadili. Očekivali su da vatreno kontrira revolucionaru Mrmotu. To je bilo normalno, redovno su se međusobno napadali, iako su nekada zajedno bili u istim sindikatima. Sada je Krndelj okrenuo na drugu stranu. Podržao je Mrmota.
„Predlažem da uhvatimo nekoliko kobaca, moglo bi na primer pet, a ima ih fala Bogu u okolini koliko vam duša želi. A onda ih pustimo na čvorke. Svaki kobac dobio bi po jedan kvart sela i stuštio bi se na onu prljavu bandu čvoraka. Ima da leti perje na sve strane“, ozbiljnog izraza lica, mirno je izneo svoju ideju. Posle svake druge ili treće reči, Krndelj je pravio duge pauze, što je pretilo da uspava i one koji su se jedva borili sa snom. Njegova ozbiljnost prenela se i na Sabor. Zavladao je muk. Čule su se samo muve kako su dosadno zujale ili udarale u prljava prozorska stakla. Odjednom, kao da je nešto puklo. Svi su zapljeskali. Talasi oduševljenja uhvatili su Saboraše, počeli su da se grle i ljube. Iz zadnjih redova se čak čulo: “Ura, ura, ura!” Neki su pokušali da podignu Krndelja na ramena, ali su brzo odustali, ipak je bilo kasno, odnosno rano, pošto je napolju tek svitalo. U njihovim glavama je pitanje čvoraka bilo rešeno zauvek. Već su zamišljali kako kopci jurišaju, kada se za reč javila Lenka Govedarica.

Svi su mislili da je ona nekada čuvala goveda, pa je tako prozvali. Niko u selu nije verovao da se tako prezivala. Oni se i nisu sećali kada je tačno došla, ali mišljenje nije mogla da im promeni, pa je i odustala. Neudata, zrela baba-devojka, već je sva bila pocrnela od samoće, taštine i zlobe. Kosu je šišala kraće od muškaraca, a govorila nekim slatkastim glasom, kao da je cvrkutala. Sabor joj je bio jedina uteha. Doduše, imala je mnogo pristalica i to veoma sličnih sebi, čak su počeli ozbiljno da utiču na seoske prilike. Ona je bila poznata kao spisateljica i vatreni pristalica novog vremena, odnosno, momentalnog ulaska njihovog sela u Evropu. Kao da je neka Govedarica morala da dođe, pa da im to kaže, oni nisu znali da je njihovo selo jedno od najstarijih u toj istoj Evropi. Ali nisu smeli mnogo da je čačkaju, imala je dugačak i pogan jezik, a znala je i da piše, pa bi začas čoveka zalepila nečim.
„Gore od čvoraka, od njih je moglo i nekako i da se opere“, govorili su.

Ono, kada se bolje razmisli, više od pola Sabora nije umelo ni da se potpiše, pa joj nije bilo teško da izigrava važnu ličnost. Ali sada su i nju podržali. Da li zbog vetra, prašine ili đubreta koje je letelo, ceo Sabor je bio jedinstven.
Da čovek ne poveruje.
Do juče su terali inat jedni drugima, ko u klin, ko u ploču, zapenušano pominjali i najbližu familiju i to oko beznačajnih stvari.
Lenka je krenula u svom stilu. Objasnila je da je predlog dobar, ali da ipak mora biti sve zvanično, preko Evrope. Predložila je da se napravi “projekat”, pa odobrenje, a tek onda rešavanje.
„Razmišljala sam veoma kratko i odmah smislila“, kazala je važno.
„Pošto su kopci divlji, moraju da se treniraju negde u Evropi, da tamo steknu iskustvo. Tek tada, potpuno emancipovani, vratili bi se u selo, zaposlili, ali sa svim pravima koja im pripadaju“, završila je povišenim i zapovedničkim tonom.
Sva je gorela u nekoj pobedničkoj vatri. Dok je govorila, u Saboru niko nije smeo ni da diše. Kako je završavala, tako je ceo Sabor spontano ustajao na noge. Podigli su čak i one što su čvrsto spavali. Njen predlog su prihvatili i to uz glasne povike odobravanja i tapšanja po ramenima.
Aplauz dugo nije prestajao.
Sabor se razišao, svi su bili srećni i zadovoljni.
Pitanje čvoraka je tek tada bilo rešeno.

Priča „Projekat čvorci“ je objavljena u zbirci „Niške priče“, 2018. godine u izdanju „Medivest KT“ iz Niša.

Beleška o autoru
Vladimir Vučković je rođen 1972. godine u Nišu.
Autor je dve zbirke priča (Niške priče i Zaplanjske priče), kao i dve zbirke pesama (Izraz duše i Crni zagrljaj), (izdavač, Medivest КT, Niš).
Objavio je i dva romana u izdanju Službenog glasnika: Vrana u paunovom perju (2017) i Srodne duše (2020).
Živi u Nišu.

Pročitajte još…

Vladimir Vučković: „Edvard“

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com