Stari Niš

Na salandžik u Šefteli sokače

Na prelazu dva veka središte Niša je bilo načičkano kafanama, restoranima, kafanicama, dućanima i radnjama. Nekadašnja kapali čaršija srušena nakon oslobođenja 1878 nastavila je da živi kroz novu moderniju verziju.

Od današnje „Robne kuće“ koja više nije ona stara, bilo je mnoštvo kafana, bozadžinica i aščinica u zamišljenom luku koji je zahvatao sve do obale Nišave preko prostora koji danas zahvata Radnički univerzitet i hotel Ambasador.

Između hotela i gostionica pušili su se dimnjaci malih ćevabdžinica sa obaveznim širokim ćunkom. Miris specijaliteta sa roštilja širio se preko trga i mamio potencijalne mušterije. Sve kafane su otvarane rano izjutra.Prostor ispred njih polivan je vodom i čišćen a na čistim stolnjacima stavljano je sveže cveće u čašama kojima se više puta tokom dana menjala voda. Tu bi počinjao onaj kafanski čaršijski život grada uz čašicu šljivovice, komovice uz koje bi neke kafedžije davale besplatno meze, ili uz kafu sa lokumom ili kockom šećera.

Tu su se vodili poslovni razgovori, pregovori i sklapali dogovori. Uz sve to omiljene teme Nišlija bile su dosetke i šale, dovitljive smicalice koje su zasmejavale čaršiju i bile duhovna hrana zanatalija i esnaf čoveka.

Ostala je zabeležena jedna priča kako su ti isti esnaf čoveci prešli nekog Hajina koji je imao nadimak Kusa Čavka, Jevrejin koji je popravljao amrele-kišobrane.

On bi svakog jutra prošao glavnom čaršijskom ulicom noseći pod miškom hrpu amrela. Čim bi ga spazili prvi bi u glas vikali „Ga,ga,ga! Kusa Čavka“. To je bio znak drugima da izađu ispred radnji i prihvate gakanje u horu. Onda bi neko upao sa pitanjem „Šta jedu čavke preko zime?“ Zatim bi odgovor sledio u glas i svako bi odgovarao drugačije uglavnom što nije na meniju čavki. Sve je pratio gromoglasni smeh. Hajim je uz blagu ljutnju prelazio preko ovakvih šala i nije se mnogo opirao. Međutim jednog dana Hajin je prošao ulicom i svi su bili tihi što je u njemu izazvalo bes pa je utrčao u jedan dućan „Kome ja da vičiš?“-uzviknuo je i izašao otišavši ozlojeđen. Tek kada je izmakao prisutni su prasnuli u smeh.

Nišlije su osim zbijanja šala i smicalica voleli da prihvate nove stvari za zabavu. Jedna od njih bile su „Žive slike“ novotarija došla iz Evrope.

Jedan od prvih pokretnih bioskopa u Nišu bio je smešten u tadašnjoj poznatoj kafani ,,Kasina,, (nalazila se na mestu gde je kasnije bila ,,Galerija Srbija,, a danas filijala ,,Rajfajzen banke,,). Nišlije prvih dana od dolaska ove atrakcije nikako nisu mogle da prihvate taj naziv biskop, već su govorili ,,Čarobna lampa,,. Svejedno, sala ,,Kasine,, je bila prepuna u vreme kada su se održavale projekcije. Na sredini kafane bile su prikovane letve i preko njih razapet beli čaršav. Čovek koji je bio operater prvo bi pre projekcije poprskao platno vodom jer si se i sa druge strane nalazili gledaoci. Oni su plaćali ulaznice po nižim cenama jer su film gledali naopako. ,,Čarobna lampa,, je radila i u hotelu ,,Ruski car,, u Obrenovićevoj ulici gde je kasnije dugo radio čuveni bioskop ,,Istra,, a danas ,,Vilin grad,,.

Foto: arhivska fotografija

Mladi tadašnjeg Niša pored predstava i bioskopa imali su prilike da se zabave i na sedeljkama i salandžicima – ljuljaškama. Ti susreti mladića i devojaka izgledali su ovako: U kraj gde mladići iz društva imaju najviše devojaka jedan od njih zakaže sedeljku na koju devojke dođu-ali sa roditeljima. Tu se igraju „fote“ i druge zabavne igre a moglo se i zaplesati ako u kući ima dovoljno prostora jer su se sedeljke organizovale u jesen i tokom zime. Ipak, najlepše je bilo s proleća oko mladenaca (22 mart) kad se počne sa pravljenjem ljuljaški. Biralo se obično najveće drvo, neki dud ili hrast, tako da je ljuljaška imala i preko 10 metara dužine. Daska koja je bila okačena o konopce imala je obično mesto za dvoje. Ljuljaške su zadržale turcizam „salandžik“, i na njoj su obično sedeli momak i devojka, sve je pratila pesma a ostali prisutni su im pomagali u ljuljanju.

Momci Niša znali su mesta gde se okupljaju devojke pa su tokom dana obilazili i po nekoliko. Moglo se čuti – „Će ideš li u Šefteli sokač“ (na Paliluli kod pruge). Poznato je bilo i „Baljino sokače“ između nekadašnje fabrike duvana Monopol i Starog groblja. Išlo se i i kod Hadži Batlakovih u istom delu grada ili kod Koleta Baklavalije u blizini današnjeg Opštinskog suda, gde se nekada nalazila kuća Koleta Rašića.

Autor: Vladan Ž.Stojiljković

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!