Rebrantova slika „Odrani vo“ beleži 370 godina postojanja

Holandija je bila zemlja u kojoj je slikarstvo gradjanskog baroka nesumljivo dostiglo svoje najlepše uzore.
Holandski slikari, slobodni u izboru sadržaja, a s velikim mogućnostima za prodaju svojih proizvoda, koristili su gotovo sve oblike likovnog izražavanja; slikali su portrete, pojedinačne i grupne, mrtve prirode, pejzaže, marine, enterijere, slike bitki, slike životinja i ptica, slobodne i tematske kompozicije, biblijske, mitološke i istorijske scene.
Realizam holandskih slikara ušao je već u poslovicu. Niko nije do tada tako vešto, pažljivo i istinito prikazao materiju onog što slika, pa bilo to čovek ili stvar: porculan, tkanina, drvo, metal. Holandski slikari su ulazili u najmanje detalje i težili da svoje modele prikažu tačno onakve kakvi su oni zaista u prirodi.
Za kratko vreme, od nepunog jednog veka, Holandija je imala čitav niz vanrednih slikara kao: Frans Hals, Jan Sten, Adrijen Brauver, Paulus Poter, Jakob van Rojzdal, Majndert Hobema, Jan Vermer, Gerard Terborh, Karel Fabricius, Piter de Hoh, Albert Kojp, Rembrant van Rajn.
Medju slavnom plejadom holandskih slikara, izdvajaju se četiri umetnika čije je slikarstvo prešlo granice jednog užeg društva i svrstalo se u najbolje što je čovečanstvo dalo. Najstariji medju njima Frans Hals (1580-1666) jedan je od najvećih portretista toga doba. Jan Vermer (1632-1675) je slikao veoma malo, jedva nešto više od dvadesetak slika, ali svaka od njih predstavlja remek- delo. Gerard Terborh (1617-1681). O njemu sam već pisao, podsećam čitaoce da je bio briljantan u slikanju svile i krzna i Rembrant van Rajn (1606-1669) najčuveniji od svih pomenutih.
Kad nije posetio Holandiju, a poznaje Luvr, može li čovek dobiti tačnu predstavu o holandskoj umetnosti XVII veka, može li sagledati domete Rembrantove genijalnosti? Svakako da može. Raskošne galerije Luvra dom su za veliki broj dela holandskih umetnika i za desetak Rembrantovih slika, od kojih ću pomenuti: Večeru u Emausu, nastalu 1648, Vitsaveju, naslikanu 1654, Portret Hendrikje Stofels, naslikan 1654, portret nazvan Titus kao mladić, koji potiče iz 1660, Slikar pred štafelajem, naslikan 1660, (jedan od četiri autoportreta koliko ih Luvr ima ) kao i sliku Odrani vo, nastaloj 1655.godine.
U prvom delu svoje umetničke delatnosti, Rembrant je, kao i ostali holandski slikari, slikao pojedinačne i grupne portrete. Nakon završene „Noćne straže“, (1642.) najblistavije tvorevine holandskog baroka, Rembrant napušta slikanje spoljašnjeg izgleda holandskog društva i teži da prikaže jedan drugi, unutrašnji život tog naroda. Posle smrti svoje žene Saskije,( umrla 1642.) koja mu je donela bogatstvo i ugled, on ostavlja svoj dotadašnji život renomiranog gradjanskog slikara i povlači se u siromašni jevrejski geto u Amsterdamu, gde se predaje najdubljim slikarskim problemima sve do smrti koja ga je zatekla u najcrnjoj bedi.
Rembrantovo osećanje za ljude produbljivalo se dok se on odvajao od tradicionalnog portretisanja, uprošćujući dramu da bi dobio dublje efekte. Nema ničeg baroknog u Večeri u Emausu. Ta mala slika siromašna izgleda, tamne boje, bez ikakve kompozicije, uzdržane fakture, koja sva treperi od osećanja, bila bi dovoljna da zauvek uspostavi na čvrstim osnovama veličinu jednog čoveka. Uostalom, to je delo isuviše čuveno, a njegova slava isuviše opravdano osveštana da bih se dugo zadržavao na njemu.
Titus kao mladić, jedan je od najsavršenijih portreta koji su ikada izašli iz Rembrantove ruke.
Slikar pred štafelajem je možda najlepši od svih autoportreta. Pod malo prašnjivim sjajem oseća se vatra crvenih boja, oker, topla živost smedjih, nijansa zelenih podloga: vidi se srećni spoj karmina, žute, bele boje i umetnosti sa kojom je modelirao lice u svom sangviničnom bogatstvu, svojim masnim naborima i svojim borama. Rembrant ne krije ni svoju sedu kosu, ni svoju tugu, ali stil je taj koji je iznad svega. Na tom izboranom čelu sa uzdignutim obrvama, na tom izboranom i istovremeno mlohavom licu, na tim uporno stisnutim usnama kakva dubina duše, kakva gordost. Bez sumnje to je onaj slikar kakvog su ga mogli videti njegovi savremenici.
Počev od 1650. pa do smrti, Rembrantov stan u Amsterdamu je sličan alhemičarskoj radionici gde, usamljen, radi na čarolijama slikarstva da bi izlio svoju dušu. Opsednut Hristovim likom, on u jevandjelju vidi poruku ljubavi ( Večera u Emausu), što ga pomalo udaljava od strogosti kalvinizma koji više veruje u pravdu nego u božansko milosrdje; ali on je pretrpeo uticaj mesijanskih učenja iz jevrejske sredine koju je posećivao u Amsterdamu.
Vitsaveja – njene crte su sigurno crte Hendrikje Stofels (Rembrantova druga, nevenčana žena) – prikazana je kako sedi posle kupanja, dok joj sluškinja suši noge. Ta slika je jedno od Rembrantovih remek- dela. Osećajnost s kojom je naslikano to žensko telo, divan sklad boja tela sa belinom pisma i rublja pored Vitsaveje doprinose velikoj lepoti.
Okrenuti se od sjajne lepote Vitsavejine prizoru koji nudi klanica, priličan je šok, ali Rembrant se ipak okrenuo od jednog ka drugom, poklanjajući mu, bez osećanja nesklada, podjednaku umetničku pažnju.
Odrani vo radjen širokim potezima kičice, visi okrenut prema tamnoj pozadini. Svetlost pada na zaklanu životinju koja je odrana i rasporena, tako da otkriva meso u svoj raznovrsnosti njegovih boja, crvenoj, oker, sivo-plavoj.
Ta čarobna slika nadahnjivala je različite slikare francuske škole kao što su: Ežen Delakroa, Onore Domije i Haim Sutin.
Veliki slikari su nebrojeno puta pokazali, i dokazali da predmeti za koje se obično smatra da su sami po sebi ružni, u slikarstvu mogu da budu lepi. Rembrant je načinio divnu sliku- od odranog i rasporenog vola, obešenog u mračnom podrumu, sa koga se cedi krv. Diego Velaskez je mnoge nagnao da sa zanosom gledaju njegovu sliku jadnog, hidrocefalnog kepeca, od koga bi inače sa gadjenjem okretali glavu. Ove dve slike nam dovoljno jasno pokazuju da likovna lepota ne leži u biti fizičkih predmeta, da nema nikakve veze sa korisnošću, niti dobrim u moralnom ili etičkom smislu.
Rembrant je ovo remek- delo naslikao na ploči od bukovog drveta, što je veoma neobična podloga za jednog holandskog slikara sedamnaestog veka. Zaista, to je možda jedini takav primerak koji postoji. Za slike se najčešće upotrebljavala hrastovina.
No, bez obzira na podlogu na kojoj je naslikan, Odrani vo je u savršenom stanju iako je od njegovog nastanka prošlo 370 godina.
Mnogi još nerodjeni slikar doći će u Luvr, i staće pred neki od desetak Rembrantovih radova koje će tamo naći, trudeći se da pronikne suštinu njegove tajne. Ali, otići će od njih zbunjen kao Haim Sutin, koga je Moris Vlamenk jednom primetio kako netremice posmatra „Odranog vola“, i ostavlja ga, najzad odajući mu iskreno priznanje jednim dubokim uzdahom punim očajanja.
Haim Sutin kao i njegov zemljak Šagal, doneo je kosmopolitskoj pariskoj školi novu žicu izazvanu snažnim emotivnim životom u jevrejskom selu i vizionarsku poeziju koja je izrasla iz frustracije i siromaštva. Njegovo tragično osećanje, koje ga je dovelo do pokušaja samoubistva, izražava se u izobličenom, i izmučenom licu njegovih modela- sobari, kuvari, portiri, pokušao je nekoliko puta da načini kopiju Rembrantovog „Odranog vola“, ali nikako nije uspevao da stvori „Rembrantovu vulkansko crvenu“. Očajan, otišao je do klanice Vožirar uzeo svežu krv i bacio je na platno, na kopiju slike „Odrani vo“, na kojoj je radio.
Pred tom okruglom zgradom, znanoj u Parizu, kao Košnica, u ulici Dancig, gde su bili ateljei Marka Šagala, Fernana Ležea, Sutina i Zadkina, okupio se čopor pasa privučen mirisom sveže krvi, i počeo da laje. Uplašeni gradjani pozvali su policiju. Nesrećni umetnik je pokušao da objasni policajcima kakva je bila njegova namera. Policija je istog časa odvela Haina Sutina na lekarski pregled u jednu psihijatrijsku ustanovu.
Boja je, ako ne prvi, a ono u najmanju ruku bitni kvalitet u slikarstvu. Bez nje nijedan majstor nije nadživeo svoje doba.
Priredio: Kamenko M. Marković
Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.
Iako sam vise vezan za ekspresiju,apstrakciju i akciono slikarstvo, volim stare majstore, Rembranta,Velaskeza,Rubensa,Direra…Nenadmašni su..
Hvala profesoru Markoviću na tekstu i na analizi slike. Treba nam više ovakvih tekstova
SJAJNO. BRAVO PROFESORE, POMOGAO SI NAM DA MNOGO TOGA SAZNAMO IZ SVETA UMETNOSTI. ČINIŠ TO SUGESTIVNO I UBEDLJIVO DECENIJAMA VEĆ.
Zaista se radujem tekstovima iz sveta umetnosti jednako kao što prezirem tekstove iz sveta politike. Dovoljno mi je da pročitam dve rečenice nekog teksta vezanog za nekog umetnika i da sam sigurna da ga je napisao Kamenko M. Marković. Odista, niko tako pitko i stručno uz to i izuzetno zanimljivo ne piše. Pratim i „Blic portal“, tamo su tekstovi vezani za umetnost mnogo, mnogo sloabijeg kvaliteta od ovih na „Niškim vestima“. Bravo i samo napred.