SportVideo

ONI SU PROSLAVILI NIŠ: Slobodan Adžić – ne postoji limit, čovek može postići sve ako postavi sebi cilj (VIDEO)

Invalid je postao u 15-oj godini, na mašini je izgubio obe ruke. Nakon toga smogao je snage, krenuo je u drugom pravcu, u pravcu borbe, pre svega za školovanje, a onda i u sportu u koji se uključio kako bi se rehabilitovao. Ta borba se najuspešnijem srpskom paraolimpijcu Slobodanu Adžiću isplatila, pa je tako završio i Pravni fakultet, a uporedo s tim nizao dobre sportske rezultate i medalje.  On je i dalje naš najuspešnijih sportista sa invaliditetom sa osvojenih šest medalja na Paralimpijskim igrama i pregrštom najsjanijih odličja na velikim evropskim i svetskim takmičenjima.

Uglavnom ga Nišlije poznaju kao uglednog advokata i čoveka koji je aktivno bio uključen u politički život Srbije. Retko ko zna da je osvajač olimpijskih medalja, ali i nosilac Nacionalnog sportskog priznanja, da predstavlja pravi primer koji treba slediti.

“Kada sam došao u Niš zbog studija, uključio sam se u Atletski klub “Železničar” i Sportski savez invalida grada Niša. Kao dečak sam igrao fudbal, tako da sam još tada pokazao talenat za trčanjem. To se pokazalo i na prvim takmičenjima, republičim, saveznim, koja su bila veoma konkurentna. Ja sam se već na prvom prvenstvu izborio za ulazak u reprezentaciju, tako da sam 1983. godine već učestvovao na Svetskim igrama u Parizu”, priča za Niške Vesti Slobodan Adžić.

Seul 1988; Foto: privatna arhiva

Na tim igrama je osvojio srebrnu medalju na 1500 metara i odmah je bio na spisku za paraolimpijske igre u Njujorku. One su se održavale paralelno sa olimpijskim igrama. Na tim paraolimpijskim igrama u Njujorku 1984. godine osvaja tri medalje, na 400, 1500 i 5000 metara u kategoriji oštećenja gornjih ekstremiteta.

“Nakon tih paraolimpijskih igara ustalio sam se u reprezentaciji pa sam učestvovao na raznim evropskim i svetskim prvenstvima. Usledile su još jedne paraolimpijske igre u Seulu, možda za mene i najuspešnije, na koje sam ponovo osvojio tri medalje. Konkurencija je bila jača nego u Njujorku, rezultati su bili bolji, ali sam uspeo u mojoj kategoriji da uzmem sve tri srebrne medalje”, priseća se Adžić.

1985. EP Brisel finale 5000 m; Foto: privatna arhiva

Kasnije 1992. godine je učestvovao, kako kaže sa polovičnim uspehom u Barseloni, a sportsku karijeru je završio u Atlanti 1996. godine. Svoj sportski život pamti po mnogo trenutaka borbe.

“U Seulu, u trci na 5000 metara, bio sam na petoj poziciji i kada sam video da mi treći odmiče, da pravi veliku razliku, počeo sam polako da posustajem. Sve se dešavalo na trećem kilometru. U to vreme selektor reprezentacije Predrag Križan, počeo je da mi dobacuje sa tribina da nikako ne odustajem, da četvrti posustaje. Ja sam smogao snage, sustigao četvrtog, a onda sam u zadnjem krugu upotrebio zadnje atome snage, stigao i trećeg i uzeo bronzanu medalju. To je za mene bilo veliko iskustvo, da čovek nikada ne treba da odustane u trci jer se nikada ne zna krajnji ishod. To mi je jedna od najdražih medalja jer je osvojena u teškoj borbi, u situaciji kada sam bio na ivici da odustanem”, iskren je ovaj niški paraolimpijac.

1994. EP Berlin Svecani defile; 1985. EP Brisel finale 5000 m

Paraolimpijske igre je doživljavao kao veliku, svetsku manifestaciju koja je tada bila masovnija. Drago mu je da danas vidi da na paraolimpijskim igrama podjednako tretiraju te sportiste, kao i sportiste koji učestvuju na olimpijskim igrama.

“To je bio jedan od naših ciljeva, jer u to vreme sportisti invalidi nisu uživali veliki publicitet, niti neku finansijsku nagradu ili pomoć. Danas je situacija mnogo drugačija. Sve zemlje sveta su uvele novčane nagrade, naša zemlja je takođe donela uredbu i izjednačila sportiste invalide i sportiste koji učestvuju na Olipijskim igrama. Ponosan sam na te svoje rezultate i svoje učešće jer se pokazalo da smo bili na pravom putu i imali smo prave-velike ciljeve koji su danas ostvareni, kroz uspeh sportista i njihovim rezultatima”, kazao je Adžić.

1986. trening na stadionu Čair

Paralelno je i učio i bavio se sportom. Podjednako se posvetio i jednoj i drugoj oblasti. Veliku ulogu u njegovoj sportskoj karijeri je igrao Atletski klub Železničar koji je imao profesionalne atletske trenere, imao je trkače koji su trčali dugu i srednju prugu, pa je njemu bilo lakše da trenira u društvu.

“Bio sam veoma posvećen i možda jedan od najpripremljenijih sportista na paraolimpijskim igrama. Imao sam još jedan dodatni problem, takmičio sam se u konkurenciji sa ljudima koji nisu imali jednu šaku, ili jednu ruku, a ja sam imao amputaciju obe ruke. Samim tim mi je bilo teško da se održim u toj konkurenciji. Zato sam trenirao svakodnevno, na stazi 15, 20 kilometara dužine, imao redovne zdravstvene kontrole… Sve sam to radio da bih bio potpuno spreman za ta takmičenja, mnogo sam i vremena potrošio, jer sam taj deo mladosti u potpunosti posvetio tome”, ističe Slobodan Adžić.

1983. prvenstvo YU u Celju – 1. mesto

Atletika je kaže kod njega stvorila posebnu filozofiju života, koja mu je dosta pomogla u životu.

“Kada neko trči i prelazi svoje granice, svoje limite, i kada tome nema kraja, onda zaista uvidite da tome nema kraja, da čovek ima neograničeni limit, da zapravo ne postoji limit. Tako je i u životu. Sve se može postići ako čovek postavi sebi cilj i odredi metode kako će taj cilj da ostvari”, zaključio je Adžić.

1984. POI Njujork finale 400m

Jedan je od retkih koji je dobio Nacionalno priznanje, ali i priznanja Grada Niša.

“Meni je drago da sam u grupi sportista iz Niša koji su osvajali medalje za našu zemlju. Spadam u prvu kategoriju sa dobrim iznosom nacionalnih primanja. To su mi osim medalja, omogućila i tri svetska rekorda koja sam postigao u Asenu na Svetskom prvenstvu u Holandije. Neki su oboreni pre, neki kasnije, dok je rekord na 800 metara oboren tek posle 22 godine”.

Trka na 1500 m na 2. Svetske OSI igre u Parizu 1987.

Adžić je pozvao sve mlade ljude, ne samo invalide, da se sportom bave, jer je sport nešto najlepše. Za sportiste invalide je bavljenje sportom još za stepenicu značajnije, jer oni prvo moraju da dođu u poziciju da prevaziđu svoj fizički hendikep da podignu nivo svoje fizičke sposobnosti na nivo običnog čoveka, a ciljajući dobar rezultat na međunarodnoj sportskoj sceni da se podignu iznad nivoa fizičkih sposobnosi običnog čoveka.

Adžić se danas uspešno bavi advokaturom, ali i dalje igra fudbal sa društvom i ponekada kako kaže lagano trčkara.

________________________________________________________________________________________________________________________

Tekst je deo projekta „Oni su proslavili Niš“ koji je podržan od strane Uprave za društvene delatnosti u okviru  Konkursa za sufinansiranje projekata proizvodnje medijskih sadržaja.

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com