Pantelejska česma i bivolske kože
Legenda kaže da je vojska Stefana Nemanje kada je oteo Niš od Vizantinaca, popadala od umora i boleštine. Ovde na izvoru koji i danas izdašno ljudima pruža vodu, povraćala je snagu i krepila se za nove napore.
Za spomen na pobedu i zahvalnost Bogu, Nemanja je više izvora (sadašnje česme) podigao hram i posvetio ga iscelebniku Sv. Pantelejmonu.
„Pantelejska česma je ovakva ista bila i pre oslobođenja, samo je sa lica popravljena. Voda je onda išla iz česme iz izdubljenog kamena, a naši su posle oslobođenja metnuli današnje čepove. Voda je ovako i ovoliko išla pređe kao sada. Ne pamti se da je kadgod prestajala“, govorio je ono što je slušao od starijih ljudi, učitelj Cvetanović.
„Oko česme su bile same njive a ispod nje nekoliko vrba. Oko vrba bilo je veliko blago i voda je tu ponirala, te je postalo isprepleteno blato od trave i korova. Koji god je onda išao na pantelejsku česmu, iz radoznalosti prilazili su na to blago koje je travuljinom isprepleteno i tako reći sraslo sa travom i korovom. Kad čovek ili više ljudi stane na to žilavo blato i stanu nogama klimati, blato se je gibalo. Mišljenje je bilo kod prostih ljudi i mnogi su govorili da ispod tog blata ima 5, a neki vele ima 7 bivol koža. Kada bi (ne daj Bože) pukle te bivolske kože, Jagodin mahale, pa i ceo Niš bi bio potopljen i propao u vodu. Sve je to govoreno do oslobodjenja od Niša od Turaka. Posle oslobodjenja, ona je česma ozdravljena, a blato je pročišćeno, kanalom je voda sprovedena i tako je to blato nestalo i nestale su i one bivolske kože „.
Strah od Turskih Askera – vojnika
„Nišlije su išle po kadkad na Pantelejsku česmu i to ljudi, ali ženskinje i deca uopšte nikako nisu smeli ići. Deca su išla samo sa ocem i po koja starica ali nikako sama, već sa svojim mužem ili sinom“, kazivao je stari Nišlija, učitelj, Cvetanović.
„Pitaće neko: Zašto se tako nije smelo ići?
Iz straha od turskih askera. Turski je asker dolazio vazdan na tu česmu, i uzimao vode, u sakama, čuturicama i karavanima, koje su bile duboke bakarne kao šerpe, iz kojih su po 10 askera iz jedne karavane ručavali ceo dan. Turci su onda bili nastači na Sreberaju, a kamo li turski asker. Sačuvaj Bože. Pomenulo se ne vratilo se…
Ta vojska je uzimala vode za svoju upotrebu sa Ribnika, Sečevice i Pantelejske česme svakoga dana. Zato narod nije smeo češće da ide na tu česmu, a žene i deca nikako.
Korišćeni podaci iz knjige
„Zemlja najlepše patnje“
autora Milana Novakovića
Tekst je deo projekta „Duhovna baština Panteleja“ koji je podržan od strane GO Pantelej u okviru Konkursa za sufinansiranje projekata proizvodnje medijskih sadržaja. U tekstu korišćeni istorijski podaci Eparhije Niške.
Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.