Stari Niš

Niš pre oslobođenja od Turaka

Niš je pred oslobođenje bio prava turska varoš, sa uzanim krivudavim ulicama, ćor budzacima (ugao, ćošak) i kapidžicama (mala, sporedna vrata; vratnica između susednih dvorišta; vrata na ulazu u baštu, vrt), sa jednim jendekom koji je prolazio od Čaira do mosta na Nišavi kod Beograd male.

Kuće su bile mahom pletare, niske i nepatosane, mračne, ćeramidom pokrivene, a bilo ih je slamom pokrivenih. Najveće građevine u Nišu do oslobođenja bile su džamije, od kojih je najlepša bila Paša-džamija, koja se nalazila na trgu Kralja Milana. Vremenom je nestala džamija, a danas ih je ostalo svega dve; jedna u Beograd mali, skoro sklona padu, a druga u Lešjaninovoj ulici.

Zelena pijaca

Srbima međutim nisu dozvoljavali da imaju svoje bogomolje sve do 1839. godine, kada im je odobreno da mogu podići crkvu, ali pod uslovom da ne bude veća od obične kuće i da na njoj ne bude nikakvoga znaka da je to crkva.

Prva crkva koju su Turci dozvolili 1839. godine

Iste godine obnovljena je crkva sv. Arhanđela duboko ukopana u zemlju, niska kao obična kuća spolja, te je njen izgled i danas takav.

Turci su smatrali Niš jednim od najvažnijih mesta, te su ga s ponosom zvali: “Niš para đumiđ” (prvi među prvima), a pored toga važno trgovačko mesto, središte velike oblasti i jedno od najživljih i najvećih mesta.

Pred oslobođenje 1877. godine Niš je imao oko 30.000 stanovnika i od toga broja su skoro polovinu činili Turci. U Nišu su se za vreme Turaka doselile mnoge grčke i cincarske porodice. U rukama Grka i Cincara bila je glavna trgovina, ali je u poslednje vreme, bilo i Srba trgovaca, koji su uživala dobar glas kod Turaka.

Srbi su najviše bili zanatlije, “esnaf – čoveci”. Bilo je Turaka zanatlija i dućandžija kao: berbera, leblebidžija, šećerdžija, potkivača, mlekadžija i bakala. Najbolje su bili razvijeni terziski (krojač građanske narodne odeće – narodne nošnje), abadžiski (majstor-zanatlija koji od grubog sukna pod nazivom aba, šije narodna odela), kujundžiski (stari naziv za zanatliju zlatara, koji izrađuje ili prepravlja (modifikuje) nakit i sitne ukrasne predmete od zlata, srebra i drugih plemenitih metala. Ovaj zanat je u stvari i jedna vrsta umetnosti pošto se prave mali ukrasni predmeti gde je potrebna: inventivnost, veština i preciznost. Ranije su korišćeni prosti alati i rad se odvijao uglavnom ručno) i kazandžiski (zanatlija koji pravi kazane i drugo bakreno posuđe, uglavnom kazane za rakiju, ali takođe i kazane za spremanje hrane, džezve i druge proizvode. Deo posude u kome će se nalaziti hrana se kalajiše jer je oksid bakra otrovan. Kazandžijski zanat postoji više od pet vekova i jedan je od najstarijih zanata u Srbiji) zanat. zanati su bili grupisani po ulicama.

Tako se kazandžije nalaze i danas gde su i ranije bili tj. između Obrenovićeve ulice i Zelene pijace. Abadžiska čaršija je deo današnje Dušanove ulice; kujundžiska se nalazila u jednom delu Hilendarske ulice.

Trgovine i druge radnje bile su u glavnoj čaršiji, a to je današnja Obrenovićeva ulica, dok je Trg Kralja Milana bila pokrivena čaršija. Poverenje među trgovcima bilo je veliko, te su se zajmovi davali u četiri oka, ali za dužnika je bila najsvetija obaveza da zajm na vreme vrati. Zbog toga se “čorbadžije (reč čorbadžija se upotrebljavala kao oznaka za seosku (hrišćansku) elitu, seoske glavešine i bogate seljake. Njih su Osmanske vlasti znale upošljavati za razne admistrativne poslove; prikupljanje poreza, pri suđenjima)” i “esnaf-čoveci (terzije, abadžije, bozadžije, jorgandžije, kujundžije, kalpadžije)” bili jako poštovani i uvažavani, a njihov uticaj na javni život bio je veliki.

Tursko naselje u Nišu, verovatno oni koji su ostali posle Oslobođenja Niša od Turaka, Beograd mala

Sem zanatlija i trgovaca, u Nišu je bilo mnogo i zemljoradnika, ratara i baštovana, a bilo je i stočara. Pa i sami trgovci i zanatlije imali su po malo zemlje, a bilo ih je i koji su imali i svojih čiflika (termin korišćen u Osmanskom carstvu za velika zemljišna imanja manastira, zemljišne površine u gradu, ili selo koje je osim spahije imalo još jednog gospodara).

Jak je bio uticaj Turaka na život u Nišu, ali se najviše osećao kod trgovaca i zanatlija; što se ogledalo u nošnji, građenju i uređenju kuća. Muška nošnja se sastojala iz: čakšira sa velikim turom i pačalucima, pojasa, fesa i jemenija (naročita vrsta plitkih cipela). Žene su pak nosile šalvare, jeleče i ćurče, a na nogama plitke cipele ili papuče. Siromašnije žene su ih nosile od obične kože, a bogatije (roganli) ili u boji, obično crvene (jedrenske). Turci su uticali i na jezik, te je bilo mnogo turskih reči u jeziku Srba, a isto tako i na privatni život.

Po Oslobođenju, nastalo je naglo iseljavanje Turaka iz Niša, te se tako iselilo 1075 porodica, sa 4.274 duša … Do skora je u Nišu ostalo 79 turskih porodica sa 316 duša.

Danas međutim ima svega 3-4 porodice, koje žive u Beograd-mali. Nestankom turskog gospodstva, nestale su turske kuće, ćor-sokaci, uzane i krivudave ulice, a mesto niskih turskih kuća, izgrađivane su lepe zidane i visoke kuće; u svakom pogledu nastaje noji život, drugčiji i napredniji nego dotada. Uticaj evropskog načina života i shvatanja naročito se pojačao od kada je sagrađena železnica Beograd – Niš 1884. godine …

Izvori:
“Istorija Niša” – Stojan Anastasijević, 1940. godina
Wikipedija

Priredio na stranici:
Novaković Č. Milan
Za Danicu ….

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com