Kolumna

DESETOGODIŠNJI OPOZICIONI (AVAN)TURIZAM

Svih ovih godina uspešno izbegavam da pišem o unutrašnjoj politici, pre svega, zbog velikog emotivnog naboja i neobjektivnog posmatranja političkih prilika i političke scene. Mi, Srbi, vrlo često imamo najlepše mišljenje o sebi (ko nije za sebe, nije ni za drugoga), a prepreku objektivnom posmatranju i studiranju ljudi i događaja predstavlja naš ego, koji smatra da bi uvek i svuda trebalo da se opredeljujemo i budemo na nekoj od strana. Naš eksplozivni mentalitet ne dozvoljava nam da se za trenutak izvučemo iz kandži emocija i da, na što objektivniji način, posmatramo ono što nas okružuje.

Prilično je jasno da je srpska politička scena na konopcima već duži niz godina (možda i decenija). Kada govorimo o njoj, vrlo je važno posmatrati je kao jednu celinu i pristupiti pokušaju analize kompletne političke scene (ali iz delova) i političkih snaga koje na njoj dominiraju već nekoliko decenija.

Potreba za svežim i novim kadrovima nigde nije toliko velika kao u Srbiji. Od pada komunizma i berlinskog zida, Srbijom dominiraju političke snage i kadrovi koji politički preživljavaju gotovo nemoguće stvari. Ovaj fenomen lične političke fleksibilnosti političkih radnika u Srbiji nepresušna je tema, a verujem da će se u nekoj doglednoj budućnosti verovatno profesionalno i izučavati.

Možda je suvišno objašnjavati kolika je privilegija biti politički radnik u Srbiji. Zato ovo neće biti tema današnjeg pisanja. Iako će biti i vremena i prostora baviti se ovim fenomenom koji je, zapravo, samo u Srbiji fenomen, dok je u drugim zemljama profesija kao i svaka druga.

Planirano je krenuti od opozicije, a ta analiza zahteva vraćanje u petooktobarsku Srbiju.

Njeni počeci datiraju kao i počeci pozicije, nedugo nakon pada komunizma. Veliki deo trenutne političke scene politički se definisao, a što da ne, i obrazovao, na samom početku vladavine Slobodana Miloševića. Neki su bili uz vlast, neki u opoziciji, a neki, uglavnom intelektualni radnici, radili na više strana. Njihova uloga u tom periodu bila je uloga mosta između vlasti i opozicije, ali i politike i građana. Na kraju, desetogodišnji pokušaji intelektualaca da utiču na međunarodnu zajednicu, planska politika od strane svih političkih radnika, završeni su neuspehom 1999.godine, kada je Srbija doživela nešto što sebi nije smela da dozvoli. Sam pravni proces bombardovanja Jugoslavije tema je za sebe, ali je prilično jasno da su, ne samo rat 1999.godine, već i brojni drugi (ako ne i svi) ratovi, uglavnom nelegalni.

Bilo kako bilo, nakon pada Miloševića, dotadašnja opozicija, uz obilatu pomoć Nemačke (zahvaljujući Đinđiću) i skoro kompletnog zapadnog sveta, sa radošću i odlučnošću krenula je u obnovu zemlje. Osim tvrdih struja u svega par zemalja, svi ostali su izlazak SR Jugoslavije iz krize videli kao poslednju prepreku u procesu rušenja ekstremizma, populizma, pa što da ne, i komunizma u Evropi. Pridruživanje naše države ostalim državama u procesu tranzicije bio je siguran znak da će Evropa, posle dugo vremena (a naročito posle ratova devedesetih), konačno ući u jedan zasluženi period mira, kakav dugo nije iskusila.

Vlast se konsolidovala, a nemački đak dobio je zadatak da poveže ono što je bilo nemoguće povezati. Na krilima hrabrog naroda, zahvaljujući kome je Milošević i srušen, brojne partije, političari, intelektualci i drugi, okupili su se u jednu celinu u pokušaju da Jugoslaviju vrate na stazu ekonomskog prosperiteta i međunarodnog političkog uticaja. Bajka koja je do tada delovala neostvarivo, konačno je počela da se ostvaruje, a sve uz neverovatnu podršku naroda koji je žrtvovao svoje živote zbog budućnosti svoje dece.

Kada je nova vlast krenula u celokupan proces, podrška u zemlji i van nje bila je toliko jaka da je neuspeh izgledao gotovo neverovatan.

Za početak, zadatak koji je tada imala Demokratska stranka sa svojim partnerima, bio je neverovatno težak, a prvi problem sa kojim se susreo tadašnji premijer bilo je okupljanje snaga koje su srušile režim Slobodana Miloševića i od svih njih napraviti funkcionalnu vladu. Magični štapić koji je, zahvaljujući svojoj političkoj filozofiji i spretnosti, Đinđić uspeo da izvuče iz svog džepa, omogućio je da se ovaj problem reši, ali i onaj sledeći, kojim je trebalo zadovoljiti i umiriti nekoliko stotina ega i usijanih glava i svima pronaći odgovarajuće mesto. Veliki problem tadašnje vlade bili su smenjeni Miloševićevi kadrovi, koje je, delom, trebalo procesuirati. Nakon svega ovoga, trebalo je otvoriti zemlju, obnoviti diplomatkse odnose sa brojnim državama, pokrenuti ekonomiju, sprečiti podelu u društvu i krenuti dalje.

Ne bi bilo pogrešno reći da je ovaj teret nosio samo jedan čovek.

„Neprestano su vapili za slobodom, a zaboravili su da, pre toga, traže snagu da tu slobodu dostojno nose“, rekao je Ivo Andrić. Ova poslovica može biti odličan polazni osnov i opis tadašnje vlasti, a današnje opozicije.
Kako je vreme prolazilo, tako je breme slobode postalo neizdrživo i nepodnošljivo za demokratsku vlast i čoveka koji je sve probleme nosio na svojim plećima. Zapravo, sve se desilo veoma brzo, pa čuveni 6.oktobar, koji narodu nikada nije došao, došao je glave vladajućim strukturama. Rušenje režima, bez odlučnosti u smeru obračuna sa zločincima iz prošlosti, koštalo je vlast izbora, a državu budućnosti.

Kadrovi tadašnje vlasti nisu bili loši, politika je u samom začetku imala smisla, ali je nedostajalo hrabrosti obračunati se sa demonima prošlosti i zauvek ih eliminisati sa političke mape i, na kraju, lišiti slobode. Narod, rušenjem prethodnog režima i upadom u Skupštinu, nije vapio za kompromisom, već je iskazao granični stepen građanske neposlušnosti, koji političari tog doba nisu uspeli da prepoznaju (ili jesu, ali nisu znali šta sa njom treba raditi). Motor vlasti vukao je jedan čovek, a suočio se sa diskutabilnim motivima ljudi koji su ga okruživali.
Ti demoni, koji su Jugoslaviju doveli do ivice propasti, a građane ove države do ivice gladi i golog opstanka, predstavljali su prepreku koja se jedino mogla preskočiti na samom početku mandata vlasti. Narod, još uvek zagrejan i ljut, predstavljao bi odličnu odskočnu dasku u jednom takvom naporu. Međutim, što zbog neznanja, nesigurnosti, panike i, što da ne, straha, vlast je umesto u obračun sa kriminalnim strukturama krenula u ekonomski preporod zemlje, sa kukoljem koji je ostao duboko ukorenjen u same državne strukture i koji je državu sve vreme vukao nazad.

Demokratska vlast je, do samog pada Đinđića, realtivno dobro uspevala da se nosi sa problemima (uprkos prevelikom broju političkih partija koje su sudelovale u njoj), skupljala hrabrost i donosila odluke koje su, tek pred sam atentat, predstavljale jasan signal da će država verovatno uspeti da se obračuna sa kim je trebalo. Da su aveti došli po svoje i da je država reagovala kasno, pokazalo se marta 2003.godine, posle čega će država upasti u period vakuuma iz kojeg pokušava da izađe 18 godina.

Kako bismo malo raščlanili i uprostili stvari, valjalo bi napraviti podelu na spoljnu i unutrašnju politiku vlasti.
Spoljna politika je od demokratskih promena do ovog zaključnog dana, na vrlo zavidnom nivou, a dvadeset godina (od tada do danas) jeste dug životni period (oko trećine života), ali je, istorijski gledano, diskutabilno kratak period za potpuno preorjentisanje zemlje i njene politike. Spoljnu politiku Srbija je vodila onako kako je najbolje umela, sa vrlo respektabilnim kadrovima (u najvećem broju slučajeva). U međunarodnim okolnostima koje vladaju od tog, pa do današnjeg perioda, može se slobodno kazati da je, uz prihvatljive i očekivane greške, država uspela da se pozicionira i svaku bitku odigra sa vrlo korektnim ishodima, ako tako može da se kaže (i ako takvi ishodi postoje u međunarodnim odnosima, a verovatno da postoje). Međunarodni odnosi vrlo su komplikovani, pogotovo u današnjem vremenu, podele su očigledne i pomalo neverovatne, a u igri su stvari koje su ranije bile nezamislive, tako da smo, spram svih tih haotičnih okolnosti, uspeli da se (iz)borimo sa izazovima na jedan vrlo prihvaltljiv način. O svim greškama srpske diplomatije mogu se pisati knjige, ali to danas nije tema ovog teksta.

Unutrašnja politika nešto je oko čega se može polemisati. Od 5.oktobra 2000.godine, pa sve do pada demokratske vlasti, činjene su neoprostive reformske greške, koje Srbiju i dalje koštaju svega i svačega. Za početak, neophodna privatizacija odrađena je katastrofalno, a čitava ekonomska politika Srbije bila je ispod svakog prihvatljivog nivoa. Možemo, naravno, govoriti o nekim olakšavajućim okolnostima, na primer, kako su preduzeća urnisana tokom devedesetih godina, kako su za vreme Tita privreda i država živele od bespovratnih kredita i pozajmica i kako je sve to došlo na naplatu posle 2000.godine. Jesu preduzeća bila nekonkurentna (u tržišnoj utakmici koja je već tada bila neizdrživa i za mnogo jače ekonomije) i privatizacija jeste bila rešenje, ali ne na način na koji je odrađena: po svaku cenu. Strane investicije i inostrani tajkunski novac nije imao za cilj da od srpskih firmi i srpske države naravi profitabilno preduzeće ili ekonomski jaku državu, već da novac izvlači iz zemlje, uz najjeftiniju radnu snagu na planeti.

Dok je vlast srljala u privatizaciju, fabrike su urnisane, ljudi su masovno gubili poslove, a porodični biznisi postali ugroženi zbog pristiglog inostranog kapitala, država je polako počela da uviđa svoje greške, dok su godine brzo prolazile, a narodni polet slabio. Prelazna vlada nakon ubistva Đinđića, kao i vlada koja je napravljena posle nje, uz političku podršku Socijalističke Partije Srbije, nije uspela ništa bitnije da promeni u ovom smeru, štaviše, nastavljena je sumnjiva privatizacija, a stanje u ekonomiji maskirano je novim radnim mestima (radna mesta kakva su i danas u Srbiji). Zadatak te prelazne vlade bio je da održi status quo i da se nada čudu u vidu pomoći Zapada, koja nikada nije došla (ruku na srce, finansijska pomoć Zapada za 3 godine od demokratskih promena bila je enormna, a sa tim novcem ništa konkretno se nije napravilo). Ekonomska politika nastavila je da se kreće u neshvatljivo lošem pravcu, a demokratska vlast, od 2007. do 2012. godine, pravila je greške u skoro svim pravcima. Pokušavajući da ispravi brljotine svojih prethodnika (koji su bili oni sami), zapadala je u još veće probleme: kadrovske (u svim pravcima), spoljnopolitičke (najviše u politici nakon priznavanja nezavisnosti Kosova, iako se, ruku na srce, može odati spoljnopolitičko priznanje državnom aparatu na agilnosti i borbi, koje su opet, sa svoje strane, pogrešno usmeravane), ali i unutrašnje prirode (politička, ekonomska i bilo koja druga centralizacija vlasti unutar zemlje, čime je jug Srbije, koji je imao ogromnog uticaja na obaranje režima Slobodana Miloševića, u potpunosti skrajnut). Ove greške pravljene su iz želje da se povrati poverenje naroda, koje je, tih godina, počelo osetno da pada.

Centralizovanje vlasti od strane tadašnjeg predsednika (koje se danas spočitava trenutnoj vlasti) uvelo je Srbiju u raskol i podele, ponajviše na Jug i Sever, a sa tim je podrška Demokratskoj stranci počela naglo da opada. Govor predsednika Demokratske stranke na izbornoj skupštini stranke (na početku njegovog mandata) da „nikada više neće dozvoliti provincijaciju stranke“, aludirajući na bivšeg V.D. premijera, bio je uvod u haotičnu politiku i potpuni gubitak kontrole na skoro svim nivoima, koji je kulminirao 2012.godine. Neskromnost, bahatost i nestručnost na nižim (a što da ne i na onim značajnijim) političkim nivoima, u kombinaciji sa katastrofalnom desetogodišnjom ekonomskom politikom, nerazumevanje međunarodnih okolnosti i loše spoljnopolitičko kadriranje, te potpuno zapostavljanje Juga zemlje, dovelo je do sloma tadašnje vlasti, koja do današnjih dana nije uspela da se konsoliduje.

Nakon potpunog pada i sloma, koje traje do današnjih dana, opozicija je danas u poslednjoj klupi. Manjim procentom zahvaljujući vlasti koja, kao i svaka vlast, drži vlast po svaku cenu, a većim procentom zbog sopstvene politike, koja se i dalje ne menja.

Opozicija u Srbiji danas traži podršku naroda koju su konstantno kockali i krckali, a na kraju, posle 12 godina, i prokockali. Ali nije to bilo koja opozicija i nisu to bilo koji kadrovi. To su isti oni ljudi koji su bukvalno krunisani od strane hrabrog i odvažnog naroda 2000.godine, bez po muke i na izborima čiji je ishod bio više nego očigledan. Izborne poraze, kojih je bilo previše, nisu shvatali kao lične poraze i kao opomenu njihovoj politici, nego su greške i izgovore tražili u vlasti i narodu (kojem se još uvek nisu izvinili zbog svega učinjenog i ne učinjenog, a čiju podršku u isto vreme traže, paradoksa li). I dalje ih kruniše politika nadobudnosti i vere u nešto u šta ni oni sami ne veruju. Vlast se ne pobeđuje kukanjem i plakanjem, već radom. A njihov minuli rad je vrlo upitan i diskutabilan. Valjalo bi ovde pomenuti političku scenu u regionu koja je u potpunosti obnovljena (u svim državama), a novi i sveži kadrovi, bez političkih repova, uspeli su da zbace dugogodišnje i višedecenijske vlasti. Cilj svake opozocije je pad vlasti, a to je moguće samo uz podrobnu kadrovsku i političku reformu u sopstvenim redovima.

Ravnopravna borba koju traže, doći će kada se podrška u narodu obnovi, a ona će, kao prirodan proces i sled događaja, doći onoga trenutka kada gubitnici shvate da su gubitnici. Iz ove perspektive teško je reći zbog čega su još uvek tu gde jesu i zašto im podrška u narodu od svega procenat ili dva nije dovoljan signal da je njihov dalji politički angažman u narodu neprihvatljiv. Grupa penzionera, koji se u celini kritikuju, upravo je grupa ljudi koja je 2000.godine dovela sadašnju opoziciju na vlast i dala im dvanaestogodišnju bezrezervnu podršku. Kritikujući njih, oni kritikuju ljude koji su ovu zemlju izvukli iz kandži propalih Miloševićevih ekstremista i desetogodišnjeg paklenog perioda ratova, sukoba i inflacije. Kritikujući njih, oni upadaju u tinejdžerski problem tvrdoglavosti da su narod i svi oko njih jedini krivci za trenutno stanje u njihovim redovima.

Autor: Vladimir Pešić, master politikolog

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Pročitaj i :
Close
Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com