Čedomir Ratković iz Bara školovao se u Nišu davne 1951. godine. Ovaj grad ostao mu je u sećanju i ako je u njemu proveo samo dve godine. Sada, piše blogove u barskom portalu „Jedro“, ali je svoja sećanja i iskustva želeo da podeli sa svim Nišlijama.
Dolazak u Niš
U Niš sam došao u avgustu 1950. godine. Iz mojeg rodnog grada Bara do Niša putovao sam željeznicom skoro dva dana
preko Titograda, Mostara, Sarajeva i Titovog Užica. U Nišu je bio na službi moj stariji brat Borislav kao oficir-major.
U Baru sam završio nižu gimnaziju, a onda dobio od ministarstva iz Titograda dozvolu da mogu da upišem srednju tehničku školu, jer je u to vrijeme bio planski upis. U septembru 1950. godine upisan sam u srednju tehničku školu-elektro odsjek, koja se nalazila na Crvenom Krstu u Nišu. Direktor škole je bio inženjer Nikolić.
Moje odjeljenje E11 imalo je 32 učenika, a razredni stariješina nam je bio Blagoje Đorđevid, nastavnik nacrtne geometrije.
U drugom razredu razredni stariješina u odjeljenju E21 bio je profesor matematike Marko Stojanović.
U julu 1952. godine napustio sam Niš, a dalje školovanje nastavio u Titogradu.
Moja sjećanja iz toga perioda još uvijek su prisutna, iako je prošlo već 68 godina. Najstarije Nišlije sjećaju se toga perioda, te će ovo moje sjećanje njima biti kao podsjećanje a ostalima da saznaju nešto iz prošlosti svojega grada.
Prvi utisci o Nišu
Moj brat Borislav bio je major, imao je 25 godina, suprugu i kćerku od godinu dana. Stanovali su u ulici Braće Taskovića u velikim vojnim zgradama na sedmom spratu u nedovršenoj zgradi bez lifta i sa minimalnim uslovima za život. Često su bili bez vode i struje. Snadbijevanje hranom je bilo vrlo oskudno, iako su vojna lica imala neke prednosti. Ja sam kao đak tehničke škole dobio karticu R-1, koja je bila u rangu kao radnici u rudnicima. Posebno je bilo teško za malu djecu, jer je bilo teško dobiti sviježe mlijeko.
Poslije nekoliko mjeseci od mog dolaska moj brat je dobio novi smještaj, u ulici Milentijevoj 10A u stan sa vlasnikom gospodinom Tintorom i njegovom porodicom. Tu su uslovi bili dobri, a i bio sam bliže školi, jer je ta ulica bila blizu gradskog parka pored rijeke Nišave i Doma Armije. Za mene je sve ovo bilo pomalo traumatično, jer sam sa 15 godina ostavio roditelje i ostalu braću i sestre, prostranu porodičnu kuću, porodično imanje puno raznovrsnog voda, maslinjake, bistre potoke, okolne planine, more, svoje društvo i sve one domaće životinje koje sam imao na porodičnom imanju u Rapu u Baru.
Kada je počeo prvi školski čas ja sam se predstavio da sam rodom iz Bara iz Crne Gore. Dobro se sjećam da nijedan učenik nije bio čuo za Bar. Tek je 1951. godine počelo da se piše o gradnji luke u Baru i pruzi Beograd-Bar. Odmah su me prozvali „Crnogorac“ jer je svaki učenik i profesor u Nišu imao neki nadimak, što u Baru nije bio običaj.
Najveći broj učenika bio je iz Niša i okoline ali bilo ih je iz Dimitrovgrada, Leskovca i drugih gradova.
Među učenicima bio je i Mirko Jankovid koji je stanovao sa majkom i bradom u ulici Stiška br. 1. Mirkova porodica je bila porijeklom sa Kosova i Metohije, ali starinom iz Crne Gore. Mirkov otac bio je u zarobljeništvu a onda je otišao za Ameriku.
Mirko je bio uvijek lijepo odjeven, sa kravatom. Ja sam od Mirka dobio prvu kravatu. Mirko je elektroinženjer i danas živi u Ljubljani, i od tada se posjećujemo i čujemo.
Bilo je još gradske djece, posebno se sjedam Dragana Jelenka. Dragan je bio elektroinženjer i tehnički direktor Elektrodistribucije u Nišu. Nažalost, rano nas je napustio.
Za mene je bilo sve novo i drukčije i trebalo mi je izvjesno vrijeme da se priviknem i prilagodim. Posebno je bilo teško priviknuti se na intenzivno učenje i svakodnevno po šest časova nastave u školi ili praktičnog rada. To je bila ozbiljna škola koja je pripremala sposobne tehničare.
Profesor Ćirić, zvani Ćira, koji je predavao tehnologiju, brzo nam je diktirao jer nijednu knjigu nijesmo imali, a onom što ne može da postigne samo bi viknuo: „Lenčugo jedna“.
Naš razredni stariješina Blagoje Đorđević zvani „Blaško“ predavao nam je nacrtnu geometriju koja je inače težak predmet i zahtijeva da se razumije prije svega tačka u prostoru. Govorio nam je stalno: „Tačka dete, tačka dete. Nemojte da vam posle bude-kriv đavo a loša sreda“.
Ja sam sve ovo posmatrao i bio pomalo zbunjen jer i sam niški govor se razlikovao od našeg primorskog.
Imali smo jednog starog profesora istorije koji nam je plastično pričao o Balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu i golgoti i vaskrsu Srbije. Govorio nam je: „Deco, pasulj je prosta ali dobra hrana, pasulj je prehranio srpsku vojsku u dva rata“.
Bilo je još mnogo drugih profesora koje su zvali po nadimcima: Monden (prof. mehanike), Slovenka (prof. matematike).
Ja sam koristio u govoru mnogo izreka, koje sam naučio od svojega oca i majke, što je bilo naročito zapaženo kod profesora.
Kako iz Bara nijesam donio baš dobro znanje i radne navike, morao sam da uložim veliki napor da uspiješno završim dva razreda tehničke škole.
Život u Nišu
Za mene je Niš bio veliki grad. Tada novih građevina skoro nije ni bilo. Stare ulice sa pomalo zapuštenim zgradama i poneka ruševina zaostala iz rata. Trgovina nije bilo sem onih u kojima se moglo trgovati sa „kuponom“ ili sa „tačkicama“ za prehranu i tekstil.
Najveći utisak na mene je ostavljala zelena pijaca koja se nalazila na uglu pored tvrđave. Ja sam svakodnevno preko mosta na Nišavi, pored tvrđave, preko nekih livada i baraka išao u školu. Morao sam prodi kroz pijacu koja je bila puna volovskih kola sa lubenicama, kupusom, paprikom u ogromnim količinama. Kod nas u Baru na pijaci su bili seljaci sa korpama sa malo robe za prodaju.
Volovi su se potkivali u dvije kovačnice tu odmah blizu pijace, na putu za fabriku duvana. Išao sam da gledam kovače-potkivače koji su imali mnogo posla. Tek krajem 1951. godine mogao se kupiti bijeli hleb u slobodnoj prodaji, i što je za mene bilo pravo otkriće bureci pečeni u okruglim tepsijama sakisjelim mlijekom. Čini mi se da danas osjećam taj miris i ukus od vrućih bureka i bijelog hleba.
Jednom prilikom moj školski drug Bogi Nikolić poveo me je u Sićevac u porodični vinograd. Sjećam se tamjanike i vinogradarskih bresaka. Još sam bio gost u kudi Dragana Jelenka i Mirka Jankovića.
Moji škloski drugovi su bili dobrog vladanja i pristojno odjeveni za ono vrijeme.
Slobodno vrijeme i nedelju sam uglavnom provodio u bioskopima i na korzou u glavnoj ulici. Često sam gledao filmove u jednom
bioskopu u glavnoj ulici koji se zvao „Volga“. Struja je često nestajala pa smo ponekad i dva sata sjedeli u bioskopu dok struja ponovo ne dođe. U Nišu su tada radili bioskopi: Volga, Jastrebac, Pionir i Dom armije. Volga je promenila ime u „Istra“, a danas je tu bioskop „Vilin grad“.
U predvečerje, moje društvo i ja išli smo na korzo. Tu smo gledali djevojke. Ne sjećam se da je neki moj drug imao djevojku, kao naravno ni ja. Šetalo se preko trga, preko mosta na Nišavi i u tvrđavi.
Jednom prilikom bio sam sa bratom i njegovom porodicom tramvajem u Nišku Banju. Tu sam prvi put probao pivo. Izgledalo mi je neukusno i gorko i čudio sam se što ga ljudi piju.
Ponekad se u našoj školi održavala igranka. Sjećam se da je bila plakata da na igranci svira sastav „Jazz Kansas“. Ukoliko neko piše istoriju džeza u Nišu, neće mu biti na odmet ovaj podatak. Isti džez sastav svirao je i na dočeku nove godine 1951/1952 u Domu Armije kod parka.
Često sam išao u Niško narodno pozorište koje je imalo dobro arhitektonsko rješenje. Glumci su bili vrhunski, tako da je bilo uživanje gledati predstave, a naročito one koje su napisali Nušić ili Sremac. Niško pozorište je i tada imalo elitne glumce: Živojin Žika Milenković, Ratko Sarić, Danica Aćimović, Rahela Ferari.
Takođe, bio sam nekoliko puta u Ćele – kulu i na Čegru.
Malo smo se bavili sportom. Igrali smo ponekad fudbal na livadama blizu škole. Sjećam se da sam često išao na Čair da posmatram fudbalske utakmice ali i rukomet koji se igrao na fudbalskom terenu. Niški tim (Železničar) igrao je sa Sarajevskim Milicionerom, zagrebačkim Grafičarom i pančevačkim Dinamom. Koliko se sjećam više je bilo gledalaca za rukomet nego fudbal. Najbolji igrač „velikog rukometa“ bio je glumac Dušan Bulajić.
Kada sam uspješno završio II razred srednje tehničke škole brat mi je rekao da bi trebalo da se prijavim na radnu akciju za izgradnju hidrocentrale Vlasina. Moji drugovi nijesu pošli samnom. Ja sam sa Niškom omladinskom radnom brigadom srednjih škola pošao vozom do Surdulice a odatle na
karoseriji kamiona do kampa „Drnćari“, gdje je bilo drobilišno postrojenje za mljevenje kamenja za beton koji se upotrebljavao za vodojaže koje su dovodile vodu iz sliva Vlasine u Vlasinsko jezero. Lokacija kampa je bila od sadašnje brane u pravcu Crne Trave. Na radnoj akciji sam ostao mjesec
dana, a jednom sam kao najbolji podizao zastavu na jarbol u kampu.
U julu 1952. godine po završetku radne akcije vratim se kod brata u Niš i sa njegovom porodicom vratim se u Bar. Nastavak školovanja sam obavio u Titogradu.
Kasnije sam poslovno dolazio u Niš više puta, jednom i na proslavu mature koju smo imali kod Branka Milojkovića u Draževcu.
Niš mi je ostao u prijatnoj uspomeni, kao i školski drugovi. Još se čujem sa Mirkom Jankovidem i Brankom Milojkovićem.
Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.
