Kultura

VLADIMIR VUČKOVIĆ: “More (prava ljubav)”

Priča „More (prava ljubav)“ objavljena je u zbirci „Niške priče“, 2018. godine u izdanju „Medivest КT“.

Svakoga dana dolazili su na plažu u isto vreme, kada sunce visoko odskoči i pesak postane vreo. Stvarali su prividan, ali neodoljiv utisak da ih saveti lekara o štetnosti sunčevog zračenja uopšte ne interesuju. Hodali su u koloni, mirno, kao umorna vojska na maršu. Prvi je išao otac, nizak, puniji čovečuljak, okruglog i zadovoljnog lica. Negovane brkove posebno je isticao i stalno ih gladio rukom. Retku kosu koja mu je rasla samo na temenu, uredno je češljao preko cele glave. U desnoj ruci, visoko iznad ramena, nosio je ogromnu lubenicu. Čovek bi u prvi mah pomislio da mu je to deo odeće, čak modni detalj i da bez toga nikuda ne ide. Na širokoj i polupraznoj plaži Haniotija voleo je da se smesti baš pored mene. Ponekad bliže, češće malo dalje, ali uvek na odstojanju koje je dozvoljavalo da se progovori po koja reč. Svakog dana, kao na nekom prijemu, ozbiljno se predstavljao: „Cole Tomić, bivši poslovođa Elektronske industrije, sada mali privatni preduzetnik iz Niša“.

Odmah za njim išla su deca. Najstarija kćerka, bojažljivo, povučeno i smerno dete od jedanaest godina. Za njom, uvek namršteni dečko Stanoje neodređenih godina. Po njegovom izgledu reklo bi se da nije imao više od osam. Dva blizanca, Stanko i Živko od četiri godine veselo su pokušavali da izađu iz kolone, ali ih je Stanoje strogo kontrolisao. Blizance nije mogao da razlikuje niko osim roditelja, podsećali su na dva čista kokošja jajeta. Na kraju kolone, pretrpana stvarima, išla je sitna žena. Кorak joj je, uprkos krhkoj građi bio težak, skoro robijaški, kao da je oko nogu nosila gvožđe. Bilo je pravo čudo koliko je stvari uspevala da nosi, a da joj ništa ne ispadne.


„Dobar dan komšija!“, čistim, grlenim glasom javljao se Cole. Šarao je svojim sitnim očima po pesku, a onda bi nogom pokazao na jedno mesto. Jeftine kineske papuče zabadao je u pesak kao zastavu.
„Ovde!“, viknuo bi odsečno, skoro ukočen, zagledan u plavetnilo mora. To je značilo da se baš tu postavi suncobran, ostave peškiri i ostale stvari. Dok je žena poslovala oko toga, on je i dalje gledao ponosno u daljinu, kao da je osvojio visoki planinski vrh. A onda bi čitavu večnost istresao nevidljivi pesak iz gumenih papuča.
Žena je ćutala, radila kao da se sve to nje uopšte nije ticalo. Još uvek lepuškasta, ali već precvetala, išarana borama, na licu je nosila izmučeni izraz.
„Reži lubenicu!“, padala je brzo i sledeća komanda.
Žena je vadila već pripremljeni pribor i pristupala novom poslu kao da prenosi kamen sa jednog mesta na drugo.
„Кakva životinja“, čuo bi se tihi šapat sa udaljenijeg mesta plaže, gde su ležali gosti iz Beograda. Izdvajao se sredovečni par koji je kroz tamna stakla preskupih naočara znatiželjno posmatrao šta je Cole radio.
„Jebo te, vidi stoku!“, dodavao bi drugi, ali usamljeniji ženski glas.
Mlada žena koja je sama letovala sa detetom, uporno je zadržavala nemirnu ćerkicu da se ne pridruži Coletovim blizancima koji su već kopali rupu u pesku.

Foto: V.M.

Glasno negodovanje i žamor Beograđana prekinuo je snažan, prodoran zvižduk. Onaj pravi, ovčarski, kada se stisnuti kažiprst stavi duboko u usta. Nekoliko trenutaka vladala je grobna tišina.
„U vodu!“, čula se nova komanda, ovoga puta upućena deci. Cole je stajao raširenih nogu, slično vrhovnom komandantu, pokazujući prstom prema vodenom beskraju. Starija deca su krotko i pažljivo ulazila u vodu. Blizanci su divljali, prskali sve okolo, drali se i gađali kamenjem. Zvižduk je potpuno poremetio mir na plaži. Oni što su dremali, poskočili su u potpunom bunilu, a ostali su gunđali ili psovali.

„Vidiš komšija ove Beograđane, sve to goli papučar. Žive u sopstvenom prdežu, ne znaju šta je muka. I sve im je malo. Dedovi partizani i babe partizanke sišli sa svih brda one propale, Titove Jugoslavije, izotimali stanove ili izgradili nove, prigrabili najbolje poslove za svoju decu koja znaju samo da kukaju. Čak i sada, na početku 21. veka“, govorio je Cole suviše glasno da bi čuli i ostali. A onda je pravio dugu pauzu, u tišini posmatrajući brkove i frizuru na malom ogledalu, stakla naprsnutog po sredini.
„A ne znaju ni šta je prava ljubav?“, odjednom je promenio glas i izraz lica mu je postao sentimentalan. Izgledao je kao srećno prase posle pojedene gomile žira.
„A ja moju ženu Smiljku najviše volim“, izgovarao je potpuno neočekivano i među debelim obrazima javljalo mu se nešto nalik osmehu.
„Smiljka, ljubavi, idi u prodavnicu kod našeg brata Pantelisa po pivo da komšija i ja nazdravimo, valja se“, okrenu se ženi koja ni trenutka nije odmarala.
Ona, kao senka bez glasa, uze platnenu torbu i mučnim korakom krenu put nove zapovesti.
Nije prošlo mnogo, pojavi se njena sitna prilika. Bez reči izvadi zelenu flašu i pruži mužu. On je uze, zagleda se u nju kao da će ko zna šta pronaći. Prisloni je uz obraz, poče da vrti glavom i cokće.
„Nije dovoljno hladno! Prešli te ovi prevaranti Grci, onaj lopov Panta, dao ti toplo pivo. Ne umeš da mu podvikneš, mnogo si fina. Previše čitaš pogrešne knjige. Idi, molim te, ponovo i reci mu da je za Coleta“, saopšti vrlo ozbiljnim tonom.
Ona mirno vrati flašu u torbu i ponovo krenu istim putem.

„Кakva džukela, jebo te!“, čulo se glasnije iza nas.
Cole uopšte nije reagovao, već je i dalje posmatrao more. Jedan poveći kamen dolete iz pravca blizanaca i tresnu ga u stomak. On se i ne pomače. Ovoga puta, Smiljka se duže zadržala. Sunce je već ozbiljno pržilo kada se njena figura pojavi u daljini. Hodala je bez ikakvih reakcija, potpuno bezizražajnog lica. Priđe Coletu i predade mu torbu. Naizgled ugašen pogled, bljesnuo bi samo kada je pogledala u pravcu dece.

„E tako!“, čuo se njegov zadovoljan glas. Povuče poprilično iz flaše, lagano podrignu, okrenu se i strašno, najjače što je mogao, zviznu. Deca se u trenutku poređaše ispred majke. Ona ih je brisala peškirom, pažljivo i znalački zagledajući svako.
„To je prava ljubav!“, oglasi se ponovo Cole.
Priđe i poljubi ženu u čelo.
Začulo se komešanje, šapat i negodovanje.
Cole ništa od svega toga nije čuo.

 

Beleška o autoru

Vladimir Vučković je rođen 1972. godine u Nišu.
Autor je dve zbirke priča (Niške priče i Zaplanjske priče),
kao i dve zbirke pesama (Izraz duše i Crni zagrljaj), (izdavač, Medivest КT, Niš).
Objavio je i dva romana u izdanju Službenog glasnika:
Vrana u paunovom perju (2017) i Srodne duše (2020).
Živi u Nišu.

PROČITAJTE JOŠ…

VLADIMIR VUČKOVIĆ: „Važan dan“

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com