Kolumna

Radost davanja i neki drugi ljudi

 

“Kažem jutros ženi, mnogi ljudi i umru, a ne priušte sebi da osete radost davanja… onog, bez ikakvih interesa, lišenog ikakvih očekivanja” – reče mi sinoć komšija dok smo pominjali porodicu njegovih rođaka koja je zbog sopstvene alavosti “pojela” samu sebe. Znate ono, kad se trenutno dobrostojeći ljudi za koje se kaže da “od njih niko nikada dobra nije video”, pretvore u ljude koje će ne ove, nego i mnoge buduće generacije pominjati po tome da su ojadili pola grada, da žive iza desetine zaključanih kapija i brava u strahu od onih koji im s punim pravom, tražeći samo svoje, mogu zakucati na ta vrata na koja niko sem njih više i ne ulazi.

Na drugom polu naše stvarnosti, u kojoj je nažalost sve više ovih iz prvog pasusa, nalazi se, na svu sreću, ogroman broj ljudi koji možda svojim potomcima neće ostaviti veliko nasledstvo, možda im neće ostaviti ništa što se meri materijalnim jedinicama vrednosti, ali će im ostaviti čisto ime, genetiku neokaljanu čak ni zlim mislima, zdravu pamet u kojoj nema strahova niti od zakona niti od onih kojima su ostali dužni i koje su možda koječime u crno zavili, genetiku lišenu paranoje da ih svi prate, a koja proradi čim se ispod prozora začuje neko šuštanje.

Mali, običan svet koji živi svoje zemaljske dane onako kako ume ili kako mora. Oni koji imaju ili nemaju manje ili više. Oni, večito nečeg željni i oni kojima se povremeno ispunjavaju manje ili veće želje.

Jutros je jedna gospođa ispred kase osobi iza sebe u redu rekla: izvolite, samo zato što se ova dogovarala sa osobom ispred gospođe da je sačeka dok i ona plati.
Jedna kondukterka u gradskom prevozu istrčala je na stanici i dok su putnici ulazili u bus ona je na trafici kupila lizalicu. Za mališana kojeg je otprilike u to vreme vreme mama odvodila u vrtić i koji joj se obraduje uvek kada je vidi.
Jedna devojčica je zazvonila na vrata stana jedne bake kod koje je, dok je bila mala, mama uvek mogla da je ostavi kada bi imala neka posla: dobar dan, mama vam je poslala kiflice, još su vruće.
Jedna doktorka se ljubazno nasmešila pacijentu koji joj na svaka dva meseca odlazi na kontrolu: dobar dan, kako ste danas… ovo promenljivo vreme mora da vam ne odgovara mnogo?Aaaa, dobri ste, dobri ste, samo tako nastavite…

Ovoliko vedrine je stalo u jedan pomalo tmuran, pravi jesenji dan. Dovoljno za osmeh na svačijem licu sve dok se ne smrači… a i dalje od toga.

To, oni iz prve rečenice ovog teksta, ne umeju. Oni, koji kako reče moj komšija Dragan, sebi nikada neće priuštiti radost davanja.

negoslava.blogspot.com

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Pročitaj i :
Close
Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com