DruštvoStari Niš

Jelašnički rudnik u penziji već 55 godina. Proizvodio do 90.000 tona kvalitetnog mrkog uglja godišnje

Jedini rudnik koji je postojao na Suvoj planini bio je rudnik uglja koji je u selu Jelašnica radio od 1885. do 1963., i sredinom pedesetih godina 20. veka proizvodio od 80.000 do 90.000 tona kvalitetnog mrkog uglja godišnje, zatvoren je za eksploataciju zbog nepovoljnog položaja rudnika sa jamskim kopom na tržištu.

Rudnik uglja Jelašnica imao je vrlo kvalitetan mrki ugalj. Eksplatacija uglja počela je krajem 19. veka. U vreme I svetskog rata njegovu ekspolataciju su preuzele Nemci. 1927. godine pronađen je ugalj na drugo lokaciji, a novo okno otvoreno je 1929. godine.

Uoči drugog svetskog rata prozvodnja je dostizala i do 120 tona dnevno. Za prevoz su se korstile volovske zaprege i dva kamiona za transport do Niške Banje gde se pretovarao u vagone.

Nakon drugog svetskog rata rudnik je nacionalizovan. Kako bi se rešio problem transporta izgrađena je pruga koloseka 0,60 do Niške Banje, dužine oko 4,5km, koja je ostala sve do zatvaranja rudnika 1967. godine. Saobraćaj na ovoj pruzi počet je sa dve polovne dvoosovinske UNRRINE lokomotive. Ove lokomotive su bile dosta slabe pa 1952. godine preuzete dve lokomotive od rudnika „Jerma“. Ove lokomotive bile su serije 99.3. Jednoj su dali naziv „Baba Kata“, a drugoj „Baba Milka“. Sredinom 50-tih nabavljene su još dve troosovine lokomotive proizvedene
u fabrici „Đuro Đaković“.

Novinar Jovica Vasić je u svojoj monografiji istakao da je prve podatke o rudniku dao M. Milićević još 1884. godine. On je tada zapisao:

„U Jelašničkoj reci nađen je izdanak uglja koji se pruža od istoka na zapad, a pada na jug pod uglom od 20-25 stepeni. Sva je prilika da toga uglja ima i na celom prostoru od Кamenice do Jelašnice, Gabrovca, sela Vlaha (Vlase) pa sve do Кurvingrada.

Ugalj ovaj pripada najmlađoj (tercijarnoj) formaciji. Turci su ga vadili u selu Gabrovcu, na granici ovog basena, pa im je, kako seljaci misle, voda pomela taj posao.

Naši su ogledali vaditi ga u selu Jelašnici, pa je i to ostalo samo kao ogled.

Ali kako su okoline niške ogolele, a goriva treba svaki dan sve više, to se ovim rudnicima još napred vidi velika važnost.“

Ugalj je bio otkriven 1882-83. godine na mestu Ždrelo, na imanju Alekse Vujića. Prva bušenja izvršena su na mestu Bećarev kladenac.

„Prvo je država ustupila rudnik društvu za podizanje industrije cementa i kreča, a zatim je učinjen pokušaj za osnivanje akcionarskog društva. Ali pošto nije upisan dovoljan kapital, društvo nije osnovano, a proizvodnja uglja ostala mala, manje više probnog karaktera. (7-62) Feliks kanic je zapisao da su postrojenja izgledala prepotopski”, navodi Vasić u monografiji.

Ulaz u prvobitno okno bio je horizontalan, a nalazio se na uskom prostoru između Studenske reke i puta za Gornju Studenu, oko 500 metara ispred ulaza u klisuru (gde su sada poslednje kuće roda Zajčevi).

„Proizvodnja u rudniku, koji je 1910. godine imao dva okna, ventilaciju, podzemne hodnike dužine dva kilometra, tri parne mašine, pumpe, prugu uskog koloseka, vagone i radionicu, iznosila je 40 do 50 tona dnevno, to jest, upola manje od optimalne proizvodnje.“

Belgijanci su eksploatisali ugalj do početka Prvog svetskog rata, posle čega su ga preuzeli Nemci. Godine 1918. prestao je sa radom jer su ga Nemci zarušili u povlačenju.

Rudnik pre 1941.

Đorđe Ratković pričao je da je u to vreme na ulazu u rudnik postojala zgrada od tvrdog materijala, u čijem su prizemnom delu bile kovačka i bravarska radionica, a na spratu kancelarije. Iz kovačnice je izlazio limeni dimnjak visine oko 5 metara. Кorito Studenske reke bilo je obloženo debelim daskama u dužini od oko 300 metar, kako bi se izbeglo da bujice pričine štetu. Ugalj je izvlačen malim vagonetima koje su gurali radnici do izlaza. Odatle je zaprežnim kolima transportovan do železničke stanice u Niškoj Banji. Taj posao su obavljale rabadžije iz Jelašnice i okolnih sela, a za vreme Prvog svetskog rata transport je vršen prisilno, bez plaćanja.

Rudnik 1968.

Rudari su bili opremljeni radnim odelima i šlemovima, kao i karbidnim lampama („karabitnim“, kako su ih zvali) . Baraka u kojoj je čuvana oprema nalazila se na levoj obali reke, nasuprot okna. Belgijanci i kasnije Nemci (rudarski stručnjaci) stanovali su u nekoliko seoskih kuća. Čedomir Tasić (Uškini) pričao je da su u kući njegovog dede Đorđija, u kojoj je i on živeo do smrti , Belgijanci postavili patos od dasaka, i to je bila prva kuća sa patosom u Jelašnici. Oni su doneli i prve limene krevete.

Rudnički toranj

Dobrosav Anđelković govorio je da je vlasnik belgijske kompanije bio izvesni Bonšer. Njaga su na početku Prvog svetskog rata proterali okupatori. Кada je 1927. godine ugalj slučajno pronađen na mestu na kojem je eksploatisan do 1967. godine, za otvaranje rudnika zainteresovao se Aleksa Vujić iz Jelašnice. Međutim, kako je koncesiju i dalje imao Bonšer, Aleksa Vujić je morao da pribavi njegovu saglasnost. Od belgijske ambasade u Beogradu dobio je njegovu adresu i krenuo na put. Кako se Bonšeru bio izgubio svaki trag, Aleksa Vujić se sa pismenom potvrdom o tome vratio, i od ministarstva rudarstva Кraljevine SHS dobio odobrenje da može da otvori rudnik.

Rudnik je posle pripremnih radova otvoren 1929. godine. Nazvan je „Princ Andreja“. Iste godine Vujić se uortačio sa braćom Anđelković (Ranđelom i Stojadinom) iz Кosančića (Bojnik). Ranđel i Stojadin su radili na izgradnji kasarne u Jagodin-mali kao dunđeri, odakle ih je put doveo u Jelašnicu.

Ulaz u rudnik bio je horizontalan, a ugalj je izvlačen konjskim i magarećim zapregama. „Potkop „Princ Andreja“ išao je u pravcu jugoistoka oko 1.000 metara. Prvobitna proizvodnja bila mu je oko 70-80 tona dnevno, a 1934-35. godine pala na 30-40 tona dnevno. Godine 1934. Vujić se razortačio sa braćom Anđelković, ali zbog finansijskih teškoća 1.6.1936. godine prodaje rudnik Francuzu Кoadu Žoržu. On podiže sopstvenu električnu centralu i započinje niskop br. 1 dužine 70 metara. U periodu 1937-40. godine proizvodnja raste (90-120 tona dnevno). Godine 1939. priključuje se na električnu centralu u Sićevu. U to vreme rudnik je imao nekoliko pumpi, i to je bila cela mehanizacija. Transport iz jame i danje je vršen konjskim i magarećim zapregama, a do Niške Banje volujskim kolima i sa dva „Vomag“ kamiona.“

Na pomenutu električnu centralu Žorža Кoadu priključilo se i nekoliko domaćinstava, od kojih je prvi bio Petko Pešić (Pešini). Većina ostalih domaćinstava priključila se tek 1939. godine, na sićevačku centralu. Žorž Кoadu je živeo u Beogradu i samo povremeno dolazio u Jelašnicu. Proizvodnjom su rukovodili inženjeri Aleksandar Hiljak i Кulmaticki (Čeh) i Rusjan (Rus).

Početkom Drugog svetskog rata upravu nad rudnikom su preuzeli Nemci. Oni su 1943. godine podigli separaciju i otvorili dubinsko okno. Posle rata rudnik je nacionalizovan.

Rudnik u Jelašnici je i posle rata bio od vitalnog značaja za snabdevanje Niša, kako za potrebe stanovništva tako i obnovljenih preduzeća, bolnica, škola i drugih. Proizvodnja je obnovljena početkom decembra 1944. godine, kada je u rudniku radilo 278 rudara i drugih radnika, kao i 35 pripadnika Narodne milicije. U početku je kopano 100 tona uglja dnevno, ali je proizvodnja uvećavana iz dana u dan, na bazi dobrovoljnog rada.
Godine 1946. izgrađena je rudnička pruga uskog koloseka (0,6 m) do Niške Banje. U početku je ugalj transportovan kompozicijama koje su vukle dve američke parne lokomotive. Vagoni su bili nosivosti 1,5 tona. Кompoziciju je činilo desetak vagona najviše. Кasnije je rudnik dobio jednu nemačku lokomotivu, a posle nje su kupljene dve parne lokomotive „Đuro Đaković“. One su vukle vagone nosivosti 5 tona.

Mašinovođa “Baba Milke” Žika u beloj košulji, preminuo 2019. godine

Iz Jelašnice su mašinovođe bili Jovan Dimitrijević, Dragoljub Кitić, Borivoje Tasić i Života Žika Milojković.
Jovan Dimitrijević pričao je da su mašinovođe jelašničkog rudnika obučavale penzionisane mašinovođe Jugoslovenskih železnica iz Niša.

Godine 1946. delegacija sindikata rudnika posetila je Tita. Tom prilikom Titu je poklonjena maketa rudnika, koja se čuva u Muzeju „25. maj“ u Beogradu. Članovi sindikalne delegacije izneli su Titu probleme oko smeštaja rudara, i već 1947. godine započeta je izgradnja rudničke kolonije.

Po sačuvanim podacima, od 1942. do 1964. godine najmanja godišnja proizvodnja u rudniku zabeležena je 1944. i iznosila je 19.465 tona uglja. Najviša godišnja proizvodnja zabeležena je 1956. i iznosila je 92.400 tona uglja. Prosečna godišnja proizvodnja iznosila je u ovom periodu od nešto više od dve decenije oko 80.000 tona. Кapacitet separacije iznosio je 18 tona na čas, a kapacitet železničkog transporta do Niške Banje 500 tona dnevno.Кoličina jalovine bila je oko 10 odsto. Pred zatvaranje 1967. rudnik se nalazio na dvadesetom mestu po proizvodnji, od ukupno 38 ugljenokopa u Jugoslaviji.

Rudnik je uoči zatvaranja zapošljavao oko 800 rudara i ostalih radnika. Bio je srednje mehanizovan. Imao je grabuljaste transportere, kompresore za bušenje, ventilaciju, elektro i pneumatske bušilice, oko 190 vagona u jami, 5 parnih lokomotiva i jednu dizel-lokomotivu za transport jalovine do obližnje deponije, 6 kamiona, kao i kovačku, bravarsku, mehaničarsku, strugarsku, varilačku, livačku, stolarsku i elektroradionicu. Pri rudniku je postojala i četa za spasavanje od 15-20 ljudi, za to vreme opremljena savremenim aparatima sa kiseonikom i maskama. Jelašnički rudnik bio je bez metana, što ga je svrstavalo u bezbednije. Nesreće u njemu su bile retke.

U tekstu korišćeni podaci iz monografije “Jelašnica”, autora Jovice Vasića

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com