Kolumna

Studen zima

 

Studen zima je bila, ona od kojе puca drvo, a ledenice ne padaju s krovova sve dok ih ne ogreje trodnevno sunce. Sneg do pazuha, sve belo, samo se nad krovovima sivi dim vije.

U njihovoj kući sve stoji kao da je tek jesen. Kaca s turšijom neotvorena, bila bi ista i ona s kupusom da nisu točili raso kad im u glavama zabubnji, divlje kruške, spremane za onog ko ih nikad probati neće, gnjilele su u teglama od po pet kila, dunje su se skapavale na ormanu, jabuke uvijene u novinski papir trulile na tavanu. Dimljeno meso, slaninu i kosti,  na tavanu nakljucale su ptice.

On je samo rekao, ”neka”.

 

Ona je rekla, ”ako”.

On je jutrom prtio stazu do šupe, donosio drva, topio sneg pošto bi ona založila vatru, odneo da sipa vodu kučetu i da mu baci hleb od tri dana koji oni nisu ni takli. Naviklo se i kuče na njegovu bradu, pet nedelja nebrijenu, pa je prestalo da ga laje. Uvuklo se u svoj ćošak, ko ona u svoju crninu, pa samo cvili. Popije malo vode, odgrize komad hleba, pa nastavi da cvili. Cvili, a gladno nije.

Nju mesto ne drži. S rukom ispod pojasa, zacvili uglas ko ono kuče u avliji. Cvili, cvili pa stane. Poljubi sliku, ispravi kraj crne krpe na zidu, koji se malo zamotao, podloži šporet pa stane nasred sobe… ne zna kuda je pošla. Čeka noć, da u mraku sakrije suze koje po danu guta.

Kad je okadila grob jedinca i naredila sve od hrane što ju je za večeru spremila, pospremila je za onima koji su na večeru došli, tako se kod njih zove svaki parastasni obred – ni doručak, ni ručak, već večera. Kao poslednji obrok za onim ko pre njih ode. Kao majčina tuga za jedincem. Kao očeva brada, 40 dana nebrijena.

Kad je sutradan on, crn kao crna zemlja, dohvatio sapun i brijač i skinuo delić svoje tuge s obraza pa se umio i seo, odlučnim glasom ga je obavestila, ne tražeći njegovu dozvolu, već samo pristanak:

”Ja sutra idem u varoš, kod ženskog doktora.  Upalićeš traktor da mi rasčistiš put do autobusa. Gledaću da stignem za onaj zadnji, ako ne, mora da prekonačim kod sestre. Znaćeš, ako me nema, gde sam.”

I nije prestajala, po mrazu od kojeg je drvo pucalo, kiši, žegi od koje se asfalt topi, nije prestajala da ide. Kod ženskog doktora. Pila je šta su joj rekli, molila se u crkvi i u kući, nosila darove u manastir. I kadila grob jedinca sina.

Sve dok nije osetila… da će uskoro pod srcem opet početi da joj kuca… Da neće, ipak neće posegnuti za onim kanapom koji je odavno spremila u štali, pod balom slame koju je čuvala kučetu da prostire po najvećem mrazu. Da neće njega ostaviti samog, da i on traži kanap ili da vata svet. Davno joj je rekao, ako nam se šta ružno desi, to neću moći sam da preživim. I znala je da neće, bez nje.

***

”Hvala ti, jetrvice, do neba ti hvala, ovo ti nikad neću moći da odužim, sto godina da živim.”

I iskreno je blagosiljala dok se krstila, sve gledajući ka deverovoj kući. Svako dobro im želevši i svaki put sve više Bogu se i za njih molivši, od kućnog sveca traživši da ih čuva duplo bolje nego dosad. Jer…

”Ne plači, strinka, izedem te, ima ko da vas nasledi. Kad ti i čiča umrete, sve će to biti moje.”

”Ko ti to, sinko, reče?!”

”Pa mama.”

Ilustracije: Mladen Milojković

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Pročitaj i :
Close
Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com