Sport

Srpski Usain Bolt u svojoj disciplini

Željko Dimitrijević, borac i vrhunski sportista koji ne odustaje od sebe, svoj život u najkraćim crtama, pravu motivacionu priču preneo je studentima Fakulteta sporta i fizičkog vaspitanja Univerziteta u Nišu koji su prisustvovali predavanju ovog legendarnog atletičara-paraolimpijca. Tom prilikom poručio je da ga je bavljenje sportom oživelo što bi svakom poželeo.

Naši šampioni u Riju, Miloš Mitić (srebro), Željko Dimitrijević (zlato), Foto: Rio 2016
Naši šampioni Rio 2016, Miloš Mitić (srebro), Željko Dimitrijević (zlato)

Željko Dimitrijević rođen je 1971. godine u naselju Ribare u blizini Petrovca na Mlavi. U vreme kada je odrastao nisu postojali kompjuteri ni video igrice, a njegov, kao i san svakog drugog dečaka tog vremena je da zaigra za prvi tim.

Ljubav prema sportu gajio je od malih nogu igrajući fudbal za seoski tim. Nastradao je 1990. godine kada je imao devetnaest godina, šest dana nakon mature. Skočio je u Mlavu i zadobio povredu vrata koja ga je doživotno vezala za invalidska kolica.

„Kao klinci svako veče smo „pikali“ fudbal. Ali povredom je sve to nestalo – ja umem da kažem odnela je voda u koju sam skakao. Odjednom, osim šaha nisam imao ništa drugo od sporta. A šah nisam ni smatrao sportom, jer to je ipak misaona igra, igra vijuga. Tu se ne razvijaju mišići koji su bitni za oporavak organizma nakon povrede“.

Od 1992. do 1997. kako kaže najlepše dane mladosti provodi u staračkom domu u Aleksincu. Igrao je šah sve dok nije otišao u Beograd, gde je dobio veliku podršku ljudi iz gerontološkog centra za oporavak lica sa invaliditetom „Jelenac“. Gledali su ga kao svoje dete, što i jeste bio.

„Rekli su mi ‘nećemo da te sputavamo, ako misliš da možeš uspeti i da će nešto bolje biti u tvom životu, idi i probaj. Ako ne uspeš, kod nas su ti vrata uvek otvorena’ – a to mi je mnogo značilo“.

medalja-2

Željkova životna priča kakvu danas poznajemo počinje 1997. godine kada se prvi put susreće sa sportom osoba sa invaliditetom. Bile su to republičke sportske igre paraplegičara i kvadriplegičara koje su postojale i za vreme bivše Jugoslavije.

Te 97′ takmičilo se u disciplinama vožnja običnih invalidskih kolica na 100m, bacanje bombe, kugle i bacanje čunja za ljude koji su imali povredu vrata – kvadriplegičare.

„Koristili smo čunj kojim se služe gimnastičari, jer drugi nismo imali. Nismo imali ni svakodnevne treninge ni vežbe. Ubrzo sam počeo intenzivnije da vežbam, dizao sam tegove u teretani i polako su mi ojačale ruke. Počeo da se sve više da se osamostaljujem što mi je bilo izuzetno važno. Sam sam vršio transfer krevet – kolica, oblačio se i odlazio do toaleta“.

Željko kaže da nijednog trenutka nije razmišljao da će jednog dana moći da se takmiči na međunarodnom planu.

Dimitrijević je čunj bacio 29,96 metara i postavio novi najbolji paraolimpijski rezultat
Dimitrijević je čunj bacio 29,96 metara i postavio novi paraolimpijski rekord

Međutim, na takmičenju na Vojnoj akademiji 2010. godine zabeležio je izvanredan rezultat.

Bacio je čunj na 19,12m što je zapazio tadašnji trener i selektor atletske reprezentacije Vlastimir Golubović koji je pozvao Željka da profesionalno trenira. Nakon toga odlazi na međunarodnu klasifikaciju u Češku da se odredi koja je kategorija.

Prvo veliko takmičenje imao je ne tako davno 2012. godine i na Evropskom prvenstvu u Holandiji osvaja zlatnu medalju. Od tada niže prva mesta, najpre na paraolimpijskim igrama u Londonu gde baca svetski rekord koji je iznosio 26,88m, a onda i u Dohi, Grosetu, Rio De Žaneiru gde je postavio novi rekord od 29,96m.

„Rezultati nisu došli preko noći. Iz dana u dan vežbanjem sam poboljšao tehniku i pojačao snagu. Meni je pre svega bilo bitno da treniram svakodnevno zbog svog zdravlja, a to radim i dan danas. Sada sam dvostruki paraolimpijski šampion i apsolutni rekorder u svojoj kategoriji i to mi daje za pravo da kažem da sam uspeo u sportu, da sam se pronašao u tome kao i da sam svojih pet minuta iskoristio na najbolji način“.

zeljko

Željko svedoči da nije jednostavno pronaći motivaciju u momentu nakon ozbiljne povrede. Ali to ne važi za njega.

„U tim trenucima postoji jedan težak period a to je kada shvatamo da ćemo ostati osobe sa invaliditetom i u tim momentima najveći broj OSI-ja poklekne. Povuku se u sebe i plaču nad svojom sudbinom. Ja to nisam želeo, bio sam borac, pokušavao sam da nađem sebe u raznim oblastima i našao se u sportu koji sam voleo još u detinjstvu“.

Željko dodaje da dok svako daje 100% sebe, on je morao dati 130. Bilo je tu kako kaže krvi, znoja i suza da bi se došlo do rezultata, ali samo tako je mogao da uspe.

„Nailazio sam na milion prepreka kako arhitektonskih, tako i u nedostatku razumevanja, nemogućnosti uslova. Ali sve sam to prešao i sada sam tu gde jesam.“

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com