Kultura

“SRODNE DUŠE” – novi roman Vladimira Vučkovića koji vas neće ostaviti ravnodušnim

Roman „Srodne duše“, Vladimira Vučkovića, izašao je iz štampe neposredno pre epidemije korona virusa, tako da je došlo do malog zastoja, kada je reč o promociji.

“Glavno pitanje, koje se u romanu postavlja je da li među ljudima uopšte postoji srodnost duša, posebno u ovom vremenu sveopšte otuđenosti i svakovrsne usamljenosti? Da li postoji u modernom vremenu kada je duša potpuno utihnula, skoro umrla, a njeno mesto zauzeo isključivi čovekov razum ili još gore, savremena tehnika? Potreba za nalaženjem srodne duše je univerzalna i slična je u Nišu, Zaplanju, Meksiku, Njujorku, Petrogradu ili Atini”, istakao je pisac.

 

U jednom trenutku svog života, glavni likovi romana pomisle i da su pronašli svoju srodnu dušu, ali, iako shvate da nisu, da su se možda i prevarili, zadovoljni su, ipak su otvorili svoje duše. A to je veoma teško, duše se teško otvaraju, emocije se još teže oslobađaju i zbog toga danas postoji teskoban i mučan fenomen usamljenosti. Samo retki na kraju shvate da u životu nema čuda ili se retko dešavaju, već da je život satkan od sitnih, dnevnih, ličnih pobeda koje skupa, na kraju, čine čudo.

Izdavač romana je “Službeni glasnik” iz Beograda, a urednik Vladimir Kecmanović. Recezenti su Radovan Beli Marković i Dejan Stojiljković. Beli Marković je roman “Srodne duše” nazvao “krepkom kapkom u srpskoj književnosti”.

“Kada sam rekao da mi je drago da je Radovan Beli Marković roman okarakterisao “krepkom kapkom u srpskoj književnosti”, mislio sam na to da je Niš, a i ceo Jug pomalo omalovažavan i potcenjivan, marginalizovan u kulturnom smislu od strane ostalih srpskih krajeva. Čini se da je književnost Južne Srbije zanemarivana u prethodna dva veka više nego književnost drugih krajeva, gde se piše na srpskom jeziku. Vuk Karadžić je neuvrštavanjem narodnog stvaralaštva sa Juga Srbije prilikom prikupljanja i objavljivanja, nehotice ili namerno učinio da književnost Juga deluje kao da je bez temelja, dubine i složene kulturološke slojevitosti. Zato je pred piscima koji tematizuju život na Jugu Srbije zahtevan zadatak da kroz svoje pripovedanje upoznaju široku publiku sa neistraženim dubinama južnjačkog bitija i duha”, iskren je pisac.

Niš je jedan od najstarijih gradova ovog dela Evrope sa svetskom kulturnom baštinom. Zbog njegovog izuzetnog strateškog značaja, otimali su se mnogi osvajači, ali taj duh Niša ipak je ostao i opstao kao pobednički. Opisan je u posebnoj zbirci (Niške priče, Vladimir Vučković, Medivest KT). Ta zbirka je pokušaj opisivanja duha grada u jednom vremenu, koji se menjao, sa ogromnim lomovima u svesti ljudi i celog društva. Pisac, pogotovu onaj koji piše o prošlosti, ima pred sobom zadatak da otgrne od zaborava život malog čoveka. Ali, takvim pripovedanjem treba rekonstrisati istorijski trenutak i dočarati duh vremena o kojem se piše. O zaboravljenim, malim ljudima sa Juga Srbije, o njihovoj percepciji stvarnosti pisano je u “Zaplanjskim pričama”, istog autora.

“Pokušavam da kroz priče vratim sećanje. Mi, kao narod imamo negativno sećanje. Budućnost stoji na ramenima prošlosti i zato uvek treba težiti za poučnim iskustvima iz prošlosti, kako se ne bi ponavljale loše stvari. Samo se primitivnim narodima istorija ponavlja. Staro je pravilo da su mrtvi samo oni koji su zaboravljeni”, ističe Vladimir Vučković.

Roman „Vrana u paunovom perju“ (Vladimir Vučković, Službeni glasnik), tematizije jednu drugačiju ljubav i to kralja Milana Obrenovića i jedne devojke, kasnije žene iz Niša u koju je Milan bio ozbiljno zaljubljen. Naizgled, glavna tema romana je ta ljubav, ali nije, već je to licemerje jednog čoveka, starog prote, čiji su život prilično iskomplikovale istoriske okolnosti. Radnja romana je u vreme oslobađanja Niša od Turaka, 1878. godine, kada se mnogo toga važnog dešavalo, a najvažnije je da je Srbija postala nezavisna država. Tek sa Nišom, kao strateški važnim gradom, dobila je važno mesto na Balkanu.

“Iako roman “Vrana u paunovom perju” ima istorijsku pozadinu, jedna od tema je i srodnost duša, odnosno, ljubav jedne obične građanke iz Niša sa knezom Milanom Obrenovićem. To znači da srodnost duša može da postoji i između obične žene i kneza (kralja). Kada su novinari pitali kralja Milana u Beču, neposredno pre njegove smrti, da li je u životu bio stvarno zaljubljen, odgovorio je da je voleo jednu “malu” u Nišu, a ona je za njega bila “spoj divljine i aristokratske lepote”, kazao je Vladimir Vučković.

“Važan je duh vremena u kome se piše i to se mora poštovati. Moje najveće simpatije su za tri velika južnjaka u srpskoj pisanoj reči – Boru Stankovića, Branka Miljkovića i Justina (Blagoja) Popovića. Oni su i te kako obeležili duh vremena u kome su živeli i pisali, ostavljajući večnog traga u srpskoj misli, pripovedajući, kako o velikim i večnim istinama, tako i o malim ljudima koji bi, inače, pali u zaborav. Pisanje je i traganje za smislom čovekovog postojanja, prazninama u duši koje ostavlja život. Posebno je važno to činiti na prostoru na kome se živi, tada se najbolje shvataju i doživljavaju karakteri ljudi, dogadjaji i pojave. To bi bila jedna autentična i realna književnost o stvarnosti i životu čoveka koja nije uvek ni lepa ni prijatna”, rekao je Vučković.

 

U romanu “Vrana u paunovom perju”, ostala je zabeležena i jedna legenda, povezana sa spomenikom kralju Milanu Obrenoviću u Niškoj tvrđavi. To je falusoidni spomenik u obliku metka, koji treba da simbolizuje oslobođenje Niša od Turaka. To je možda i najčudniji spomenik koji su Srbi podigli nekom svom vladaru. Na takav način, sudbina se poigrala sa kraljem Milanom i posle njegove smrti. On je stvorio sve ono što je krajem 19. veka odlikovalo modernu srpsku državu. Od sticanja nezavisnosti, preko najslobodoumnijeg ustava, pa do moderne vojske koja je kasnije izvojevala čuvene pobede u oslobodilačkim ratovima. Posle smrti, kralj Milan je ostavio 50.000 franaka ušteđevine i najbolju kolekciju umetničkih slika u Centralnoj Evropi koju je rasprodala kraljica Natalija.

“A u Nišu imate spomenik Kalči, lovcu i njegovom psu Čapi u centru grada, što i nije loše kao turistička atrakcija, a ne postoji adekvatni spomenik kralju Milanu Obrenoviću koji je najzaslužniji za moderan razvoj grada Niša. Milan Obrenović je posebno voleo Niš, a i Nišlije su voleli njega”, kaže Vučković.

Legenda koja je pomenuta u romanu odnosi se na devojke koje hoće da se zaljubi ili udaju, a potiče još iz vremena kada je spomenik nastao. Devojka koja hoće da se zaljubi treba samo da položi dlan, šaku, na ovaj spomenik, a ona koja hoće da se uda mora da zagrli spomenik i želja će joj se ispuniti.

“Vrana u paunovom perju” je u starom Nišu bio naziv za ženu koja je varala muža, cela varoš je znala, a samo on nije znao. Zato, kada ove devojke prilaze spomeniku sa željama o ljubavi, nikada ne treba da zaborave da uvek iznad spomenika kruže vrane u jatima”, objašnjava pisac Niškim vestima.

Promocija romana “Srodne duše”, očekuje se u narednom periodu, najpre u Nišu, a zatim i u drugim gradovima.

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com