KulturaMoja priča

SAŠA DIMITRIJEVIĆ: Znam da karikaturom ne mogu da promenim svet, ali mogu da ukažem na ono što im je možda promaklo

Zahvaljujući brojnim nagradama i priznanjima, ali i neospornom talentu, postaje jedan od najvećih srpskih karikaturista.  Saša Dimitrijević sasvim slučajno počinje da se bavi karikaturom i  dostiže sam vrh.

To je u genima, tako se rodite. Od malena sam crtao, čak mi je majka dok sam bio mali uzimala olovku iz ruke dok sam crtao, kaže Saša.

“Nisam se uvek bavio karikaturom, crtao sam kao i ostala deca. Zaneverovati je da sam iz likovnog imao četvorku, ne zato što nisam umeo da crtam, zato sto sam uvek imao svoje ideje i uvek sam crtao na zadatu temu na neki svoj način, a ne kako mi kažu. Uvek sam voleo da “krivim” ljude. Tako se šalim s ljudima,  kroz karikaturu. I ovako imam taj neki lični duh da volim da se šalim, pa sam to pretočio u taj crtež.  Bavio sam se i slikarstvom, i tu sam imao punu uspeha, moram da budem neskroman, međutim to nije toliko “efikasno”. Karikatura je dosta efikasnija što se tiče zarade, brže se zarađuje novac nego u slikasrtstvu”.

Katikature je još kao dečak u školi počeo da crta i na šaljiv način, kakva je i sama karikatura. Na papiru je prikazivao svoje drugare i profesore. Tako se i razvijala njegova ljubav, ali i talenat prema karikaturi. Jedna od dogodovština iz mlađih dana da je da je umalo bio i izbačen iz škole zbog svog šaljivog načina crtanja.

“Što se tiče karikature, uvek sam crtao . To su bile školske uglavnom, crtao sam drugare, profesore , razne scene. Čak sam jednom bio pred isključenjem u školi u Novom Sadu jer smo još jedan drugar i ja koji je poreklom bio Šapčanin bili jedan tandem uigrani, on je isto bio vickast, a ja sam crtao. Nacrtali smo devojčicu neznavši da je to ćerka Predsednika komiteta iz Novog Sada i to je izašlo na veliko, zato smo bili pred isključenjem”.

Dimitrijević je nagrađivan sa preko 60 i više priznanja, iza sebe ima dvadesetak međunarodnih i domaćih izložbi. Nekoliko puta je bio član zirija. Nagrade je kako kaže, kao početnik brojao dosta puta, ali prestao je da broji kada je dostigao broj sto. Ne  samo nagrade na festivalima nego i razna priznanja.

Poslednje priznanje mu je od beogradskog  klub , što je za njega priznanje. Rado se seća svojih početaka i kada je na osnovu svojih poznanstava dospeo u te vode.

“Mislim da sam jedini karikaturista od naplatne rampe Pojate pa na dole, poznajem jednog kolegu, ali se karikaturama bavi amaterski. Što se tiče profesionalaca, ja sam jedini profesionalac.  Pjerovu nagradu dobio sam iz  trećeg pokušaja. 2000. sam ušao u karikaturu, još uvek sam radio u Vojsci i slučajno sam se prijavio na konkurs u Kragujevcu. Bio je to bijanale anti ratne karikature, pobedio  sam i tako ušao u te vode. Upoznao ljude, tad nije bilo interneta kao sada. Tako sam počeo”.

Prvi put se se na konkurs prijavio 2001. za nagradu Pjer i treće godine i  dobio zlatnog Pjera.

Nagrada „Pjer“ je nagrada za najbolju karikaturu koju jednom godišnje dodeljuje kompanija „Novosti“. Ime je dobila po karikaturisti Pjeru Križaniću, a ustanovljena je 1967. po ideji Dragana Savića, karikaturiste Borbe. Ideju je sproveo u delo Slobodan Glumac, tadašnji glavni urednik „Večernjih novosti. Prvi dobitnik nagrade bio je Albin Rogelj za karikaturu Osmerac na jugoslovenski način.

Dobitnicima nagrada se dodeljuju Zlatni, Srebrni i Bronzani „Pjer”, za najbolje karikature i posebna nagrada za najbolji portret – karikaturu. Nagrađenima se uručuju plakete sa likom Pjera Križanića, rad vajara Nebojše Mitrića, diplome i novčane nagrade.

“Čudan splet okolnosti da je jedan od mojih idola kog sam ja jako cenio, bio i član žirija kada sam primao nagradu, pokojni Raša Popov. Lično sam ga upoznao, vrlo inteligentan čovek. Tada sam počeo da radim (2003.) u Narodnim novinama i evo skoro 20 godina koliko sam karkaturista „Narodnih novina“. Radio sam i za druge listove, za „Večernje novosti“ već godinama, a pored toga  radim i strip, kratke stripove. Primetio sam u jednom trenutku da mi fale reči u karikaturi, da hoću nešto da kažem, ali mi ne ide u karikaturi, jer su moje karikature bez reči. U stripovima idu najviše tri sličice i evo nedeljom godinama izlaze stripovi.  Već četiri godine radim i za list „Politika“, honorarno”.

Ilustrovao je ukupno 68 knjiga i raznih priručnika,  radio je vizuelni identitet Nišvil Dzez festivala. Poslednju ilustraciju radio  je za udžbenik za Pravni fakultet kako bi malo vizuelno približili gradivo studentima.

Navodi da na posao ide sa zadovoljstvom, ali da to nije nimalo lak posao kako ga mnogi doživljavaju.

“Ljudi misle da je crtanje lako. To je, zapravo,  jedan naporan i zahtevan posao, ja sam u karikaturi 24 sata.  Uz to pratim politiku, kako bih izvukao i povezao  neke niti. Ponekad mi se desi da se kao sunđer napunim i onda mi je potrebno da se iscelim malo. Karikaturisti u 90% slučajeva imaju posla sa ružnim. Ja tražim ružne stvari u društvu i kritikujem. Moj zadatak je da nekog nesmejem, pa tek onda iskritikujem.

Znam da karikaturom ne mogu da promenim svet,ali mogu da ukažem na ono što im je možda promaklo. Ljudi ne primećuju da su sami sa mašinama, da pričaju sami sa sobom, ova tehnologija i tehnika nas je unakazila. Ljudi su postali robovi”, završava Dimitrijević.

Još uvek ima praznih papira, još ima ideja, znamo da će naš karikaturista to umeti da iskoristi.

Intervju radio: Tomislav Santrač

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com