Stari Niš

Pošta u Starom Nišu

Slanje poruka staro je takoreći kao i čovečanstvo. Ljudi su težili da održavaju kontakte putem prenošenja poruka od samih početaka, a pisma spadaju u najstarije izvore o civilizaciji. Tokom vremena pronalaženi su razni načini da se poruke prenesu na daljinu što sigurnije i što brže.

Napredak tehnologije doprineo je da se ove mogućnost razviju do neslućenih razmera, ipak zanimljivo je podsetiti se na neka vremena u našim krajevima kada se ova komunikacija odvijala nekim drugim sredstvima i na neke nama danas neuobičajene metode.

Tokom turske vladavine ovim krajevima zvanična pošta je prenošena samo za turske vlasti u komunikaciji tuirskih zvaničnika sa Istanbulom i obrnuto. Za svrhu prenosa pošte koristili su se poštari koji su bili poznati pod nazivom ,,Tatari,, (verovatno se ovaj naziv utemeljio po Tatarima koji su bili tada čuveni po svojim jahačkim sposobnostima). Ovi vešti jahači su na konjima prenosili poštu od osmanske prestonice do gradova u unutrašnjosti i obrnutim smerom.

Za te potrebe izgrađene su pored glavnih puteva ,,mezulane,, ili ,,menzilhane,, poštanske stanice na kojima su se zamenivali umorni konji ili jahači. Obično su imale zgardu za smeštaj ljudi i osoblja i staje za životinje. Osnivanje prvih menzulana, naročito na trasi Carigradskog druma, inicirao je sultan Murat IV (1623-1640 godine).

U svakoj mezulani bio je po jedan surugdžija-pomoćnik tatara koji je imao zadatak da im po potrebi zameni, pripremi konja za zamenu i brine o opremi. Ispred mezulane se nalazio karakterističan kamen sa koga su tatari uzjahivali konja –binisi ili biljegaš. Za prenos pošte u unutrašnjosti, u oblastima u kojima su upravljali vezir ili valija primera radi iz Niša u Leskovac, koristile su se surukdžije kojima su na dužim razdaljinama takođe stajale na raspolaganju mezulane. Za prenos pošte koju su koristili Srbi Turci nisu vodili računa.

U tu svrhu korišćeni su privatni poštari, ljudi kojima je to bilo zanimanje među rajom-sahije. Sahije za razliku od tatara nisu imali pravo da nose oružje osim batine-štapa i praporce na nozi kao neku vrstu obeležja međutim, oni su uživali zaštitu hrišćanskog stanovništva i hajdučkih družina. Turci nisu imali neki otpor prema sahijama ali su ih često presretali otvarali im pošiljke u strahu da bi mogli da prenose neke zavereničke poruke, pisma ili srpske knjige. Bez obzira na takvu represiju sahije su uspevali da tajno prenose poruke ako ne pismenim onda usmenim putem krećući se van glavnih puteva zaobilazeći naseljena mesta. Kada bi sahija došao u Niš udarao je batinom u kaldrmu i vikao tri puta: sahija, sahija, sahija! A zatim odlazio na određeno mesto.

Na pismu se u formi adrese označavala mahala, sokak, sokače, ime onog kome je namenjeno sa nadimkom i imena komšija sa nadimkom. To jeizgledalo ovako: Žožina kapija, Ćir Kostino sokače, za Mile salebdžiju, do pop Vane i Tošu burekdžiju ili Palilula Zonino sokače, za Vane Jaguridu, do Jovana Smuka i do kale Pušu ili Islahana sokače, za Tile Petlička, do Gane vrtešku i do Spiru Doninog.

Prva pošta pominje se u Nišu 1841 godine i nalazila se u Tvrđavi. Između 1860 i 1864 godine, prema izvorima, izgrađena je prva pošta na levoj strani Nišave. Ona je bila smeštena negde na prostoru koji danas zahvata Dom vojske Srbije, gde je tada bila smeštena i niška đumrukana-carinarnica.

Kasnije je zgrada pošte preseljena u ulicu koja danas nosi naziv Nade Tomić, u periodu oko Prvog svetskog rata pa je ta ulica i nosila naziv Poštanska. Zgrada u kojoj se nalazila ova pošta sastojala se od prizemlja i sprata. U prizemlju se vršio prijem pisama i paketa a na spratu se nalazilo telegrafsko i telefonsko odeljenje.

Poštanska kočija

Tokom celog dana na ulazu u poštu stražarila je policija koja je istovremeno pratila i prenošenje novca u banku. Iz podataka koji se čuvaju u Istorijskom arhivu grada Niša saznajemo da se prenos poštanskih i drugih pošiljaka iz mesta u mesto vršio posebnom konjskom zapregom koja je bila zatvorena i adaptirana za te svrhe. Pravo na obavljanje ovakvih poslova dobijalo se na licitaciji ili prema modernom poslovnom rečniku na tenderu. O tome svedoči jedan dokument sačinjen u niškom načelstvu 7 septembra 1888 godine u kojem stoji da dvojica niških trgovaca pristaju da vrše prenos ,,amanentnih i pismonosnih pošiljaka na relaciji Niš-Knjaževac i Niš-Prokuplje i obratno i do zgrade pošte Niške železničke stanice,, za 24.000 (tadašnjih) dinara ukoliko ministar narodne privrede odobri ovaj ugovor na tri godine kao i da im dozvoli korišćenje državnih štala osim niške štale. Ova dvojica niških trgovaca Jovan T.Janković i Vasko M.Branković dobili su ovaj posao ali su pristali na cenu koja je bila niža za 1 450 dinara od tražene cene na licitaciji.

Nakon završetka Prvog svetskog rata pošta je preseljena u ulicu Generala Milojka Lešjanina na lokaciji gde se nekada nalazila trgovina ,,Kekec,, a danas predstavništva banaka i osiguranja. Posle Drugog svetskog rata pošta je dobila smeštaj u ulici Vožda Karađorđa u reprezentativnoj zgradi nekadašnje Hipotekarne banke gde se nalazi i danas.

 

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com