DruštvoSport

Poslednji pozdrav Panti

Producent Oliver Paunović, koji je kroz dokumentarni film “Broj 1”, stvorio svojevrstan dokument vremena, koji će mladim ljudima koji ulaze u svet vrhunskog sporta sigurno biti podstrek i putokaz kako neko ko je potekao iz malog mesta može da dopre do šampionskih visina, oprostio se danas od svog velikog prijatelja Dragana Pantelića.

Kroz filmove koje radim već duže vreme želim da sačuvam od zaborava ljude i događaje koji su doprineli razvoju Grada Niša, koji su ostavili trag, ali ga i proslavili. Upravo zato se i Dragan Pantelić, kao jedan od retkih koji je svojim natprosečnim sportskim delima nadmašio i prostor i vreme u kojem je živeo, našao kao jedna urbana legenda u mojoj ideji za dokumentarni film. Želeo sam da zabeležim da su i ljudi Niš činili velikim gradom u očima drugih i da su upravo iz Niša potekli veliki sportisti o kojima je pričao ceo Svet…

Panta i ja smo se našli u jednom kafiću kada sam mu predložio da radimo film o njemu. Naravno da se nije složio.  Nisam to ni očekivao… On, tako skroman, a tako veliki, smatrao je da nije potrebno pričati o njegovim uspesima.

Kako bi ga ubedio, poslužio sam se, mogu da kažem, jednim marketinškim trikom i rekao mu da film neće biti samo priča o njemu, već da kroz film i njegov lični primer želimo da uputimo poruku svima da nemoraš da odeš iz svog Grada da bi postao NEKO, već da možeš uspeh da postigneš i u jednoj maloj sredini kakav je Niš. Tada je pristao.

Početak snimanja filma je bio i početak našeg velikog prijateljstva. Tada sam otkrio njegovu pravu ličnost.

Bio je svoj, uvek je radio onako kako je želeo, ali sa druge strane i veoma emotivan, pogađala ga je nepravda, a posebno kada je primeti u sportu koji je najviše voleo – u fudbalu.

Verovatno je zbog celokupne situacije mir nalazio na svom imanju u Malči. Proizvodio je vino, isto tako dobro kao što je igrao fudbal.
Bio je i lovac… krstario šumama i govorio nam da je tek tada shvatio koliko velikih stvari ima u životu, a kojih nisi svestan dok “ganjaš” karijeru. Priroda je umirivala njegov karakter…

Koliko je poslednjih godina voleo samoću, voleo je i ljude, a i oni su voleli njega. Svi su želeli da budu u njegovom društvu, jer od njega mogu da čuju razne anegdote…

Imali smo i jednu zajedničku… Bili smo zajedno na Zlatiboru, u jednom hotelu. U toku noći zvoni meni telefon, pogledam Panta. Javim se, a on meni kaže “brzo dođi, zaglavio sam se u toaletu”. Mislio sam da se šali, ali sam ipak otišao. Vrata od sobe su mu bila zaključana. Lupao sam, on ne otvara… i šta ću drugo nego da razvalim vrata. Zaista je bio zarobljen u kupatilu… Više se u sobu nije vraćao, čak je i nagradu zaboravio u hotelu…

A upravo tada dobio je nagradu za životno delo… Rekao je “i šta sada, kada neko dobije nagradu za životno delo to je sigurno kraj”… nismo ni mogli da pretpostavimo koliku je istinu izgovorio u tom trenutku…

Možda jeste kraj života, ali nije kraj sećanja na njega.

Šampioni žive večno!

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com