Kolumna

Od kad znam za sebe, verovao sam u srećan kraj, da pravda mora pobediti

Od kad znam za sebe, verovao sam u srećan kraj, da pravda mora pobediti, da Gargamel nikada neće uhvatiti Štrumpfove, da se Lesi mora vratiti kući, da će svako dobiti ono što mu je najpotrebnije i šta zasluzuje. Ali to je animirani ili već film, ili je književnost preneta na film, u svakom slučaju fikcija.

Da, ali život je još mnogo luđi, uzbudljiviji, neverovatniji, suroviji, nepravedniji, melanholičniji, usamljeniji i ko zna šta još više od bilo kog scenarija ili filma, romana …..

Svi smo uglavnom u svakodnevnom tunelu rutina koje se ponavljaju iz dana u dan, rekao bi neko kao iz film “Dan Mrmota”, a život je upravo ono što prolazi pored nas u trenutku dok pravimo velike planove u vezi sa njim. Razapeti smo između onog kajanja nad propuštenim prilikama za nama i strepnji od onoga što nam se moze dogoditi u budućnosti. pa gde je onda tu život. Nema ga.

Pisao sam o jednoj od svojih lekcija, prvih lekcija, iz gradiva životnih poraza i pobeda.

Pisalo je da ne treba žaliti za izgubljenom utakmicom, ako su ti laktovi i kolena odrani, a dao si sve od sebe. Stari Latini su govorili Ora et Labora (radi i moli se), i šta više ima jednostavnije od toga!

Što više spoznajem život, sve mi se više čini da mi, svako za sebe, zapravo, klizimo nizbrdo i uzbrdo nekim nevidljivim šinama, koje nas vode uzbrdo, nizbrdo, pa malo u krug, sa ređim ili češćim ukrštanjima sa drugim linijama. Možda grešim, a svakako nemam ni najmanju zelju da se bavim filozofijom, ali mi izgleda da to što se trudimo, da to samo sluzi da umirimo sopstvenu savest, a to što se dešava je Božja volja.

Ako nije, kako onda objasniti da si ti uvek isti, mali ili veliki, pametan ili glup, dosadan ili šarmantan, a da to što si jednom nema nikakve veze, a drugi put je samo to važno.

Da u jednom danu izgubiš jedinu podršku i oslonac za koji si mislio da postoji u tvom zivotu, a da onda, posle nekih jako teških trenutaka, doživiš da, u jednom isto tako kratkom danu, sa neba padne neko nov, neko koga si čekao čitavog zivota, da te odnese.

Možda i nema (a i sigurno nema, zašto bi moralo da ima) veze sa svim ovim, ali danima mi ne da mira jedna replika koja mi odzvanja u ušima:

“Gradio sam od peska, srušilo se,
Gradio sam od kamena, srušilo se,
gradeći sad počeću od dima iz dimnjaka…”

Možda neko duhovito primeti da nešto mora prethodno da izgori da bi to bilo moguće.

OK, neka bude tako, nije ni to visoka cena za srećan kraj …..

Autor:
Novaković Č. Milan
milan-novakovic

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Pročitaj i :
Close
Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com