Na kafici

Milan Caci Mihailović: Čovek samo jednom u životu ima priliku da bude dobar

Glumac o legendama srpskog glumišta, niškoj publici i poruka mladim glumcima…

Predstava u Nišu, Foto: Kupina bioskop
Predstava u Nišu, Foto: Kupina bioskop

Sa stand up prikazom najvećih “ispada” velikana srpskog glumišta “Smeh do suza! – Cacijev uspomenar” još jednom ste osvojili nišku publiku.

“Nisam prvi put u vašem gradu. Često sam dolazio zbog niškog Festivala glumačkih ostvarenja domaćeg igranog filma, koji je je jedinstven i divan. Poznavao sam  ljude koji su ga i osnovali, ali nažalost, sve ih je manje. Alenka Rančić, Duško Janićijević, Tamara Miletić … Gostovali smo često u Nišu, tako da mi je niška publika poznata i vrlo draga i večeras je divno reagovala, šta ćete više“

Predstava i knjiga Treći čin nastala je kao rezultat vašeg tridesetogodišnjeg pozorišnog i glumačkog života u Ateljeu 212. Kao glumac tog pozorišta sakupljali ste beleške i izdali knjigu koja predstavlja svedočanstvo o jednom periodu života i svim legendarnim glumcima?

“Cacijev Uspomenar  igram u pozorištu Slavija u Beogradu već 60 put. Knjige su došle na divan odziv publike, čulo se za njih i zato su prvi i drugi Uspomenar rasprodati. Treći čin je u mekom povezu i izabrao sam iz obe knjige najduhovitije priče i dodao neke nove. Sadrži 212 priča. Svako veče je drugčije i ne zna se koju ću priču da ispričam svake večeri. Danas sam govorio o Aljoši, a prošli put nisam pričao. Eto on je bio gost predstave. Ja menjam i gosta. Skoro mi je gošća bila Vesna Čipčić, Tatjana Beljakova – Georgina iz Radovana i tako. Nekad je neki muzičar. Sve je dozvoljeno i otvoreno. I publika može da učestvuje i da poželi priču o nekom glumcu i ako je znam ja je ispričam.“

treci-cin

Da li su vaši “Uspomenari” neka vrsta  istorije tog beogradskog pozorišta  ili omaž legendama srpskog glumišta?

„Više je omaž izuzetnim ljudima sa kojima sam imao sreću da igram. Sa Radmilovićem sam recimo igrao 13 godina, sa Draganom Nikolićem 40 godina, sa Borom Todorivićem, Ružicom Sokić isto tako, sa nekima manje, sa nekima više, a sa nekima još igram.“

Uprkos tome što ste od druge godine studija bili stipendista Narodnog pozorišta, odmah nakon diplomiranja ste pristupili Ateljeu 212?

„Eto desilo se, kao i ova knjiga. Kao da mi je neko nešto rekao…  Kao da je Bog hteo da ono što je meni negde u dubuni duše bilo najdraže da se i ostvari.  Odmah posle diplomskog na stepeništu  me je srela Mira Trailović i rekla: „Milane, Jovan i ja smo vas gledali i vi morate da dođete u Atelje“. Istog momenta sam odlučio da odem iz Narodnog pozorišta. Možda sam pogrešio, ali mi nije žao.“

pozoriste

Kada ste se zaljubili u pozorište?

„Prvi put samo Atelje kročio 60te godine kada je pozorište slavilo četvrti rođendan. Moj otac je svirao usnu hramoniku u jednoj predstavi u kojoj su igrali Ljuba Tadić i Ljiljna Krstić i koji su inistirali da imaju živu muziku. Stajao sam na galerijici, između reflektora na toj malo sceni od 212 stolica i tu sam se zaljubio u pozorište.“

Koja vam je priča najdraža?

„Nemam najdražu angedotu, ali imam jednu koju nisam danas pričao. Nazvao sam je Čekajući Godoa. U bifeu kao da nema nikoga. Tišina. Onda se začu tihi uzdah i nekoliko reči Zorana Radmilovića: „E, jebem ti ovaj život!“. Posle kraće pauze čuje se Milan Butoković: „I to će proći, sine!

druzenje

Iz knjige i predstave smo mogli da zaključimo da je bife bio sastavni deo pozorišta i važno mesto okupljanja glumaca, jer ste mnogo vremena provodili iza zavesa?

Najvažnija institucija u pozirštu je bife, govorio je Borislav Mihajlović Mihiz. To nije slučajno. Kafane su prvo bile pozorišne sale. U njima se sve dešavalo. Tu se okupljali umni ljudi  i vodili razgovore i o kulturi, o društvenim pitanjima, o politici, o svemu. Bilo je i takmičenja u šahu, u ekserbolu, a ponekad i u pijenju. Tu je bila mrtva trka između Narodnog pozorištaiI Atelja 212. U bifeu smo delili i sreću i tugu. Atelje je tada imao 100 zaposlenih i nismo odvajali dekoratere, rekvizatere, pomoćno osoblje od glumaca. Mi smo sa njima zajedno živeli, kao porodica. Zato  su i oni zastupljeni u svim mojim knjigama.“

Može se reći da ste neumorni hroničar teatra. Kako biste ocenili Atelje nekad i sad?

„Jao, velika je razlika. Nema više tog duha i kažem to sa žaljenjem. Sada se samo vode razgovori o lovi, markama džipove i odeće, ko je kome šta namestio. Ranije smo se okupljali oko važnih ljudi  da bismo čuli i saznali nešto, da bismo se obogatili. Imam tužan utisak da se ljudi više ne zabavljaju i ne vole. Ja ne znam šta rade.. voleo bih da grešim.“

Šta biste poručili mladim glumcima?

„Mladima bih poručio da je najvažnije da sebe izgrađuju. Ne može čovek to sam sa sobom, treba da ima oko sebe primere kvalitetnih ljudi, pa nešto da nauče od njih. Nije sve u lovi, namerno govorim taj izraz. Čovek treba da se trudi, da čini dobra dela, jedino sada ima priliku da bude dobar. Ne može se biti dobar u nekom drugom životu. Pokažite se sada. Čovek samo jednom u životu ima priliku da bude dobar i kvaliteten. Mogu mnogo da urade za drugog i neka je to i malo, ali nekoliko puta malo postaje veliko.”

razgovor

NAKLON LEGENDAMA

„Mi smo bezbroj puta učestvovali u humanitarnim predstavama i priredbama. Nikada nisam odbio nikoga kome je bila potrebna pomoć. Igrao sam za slepe, za invalide, decu bez roditelja, za stare. To je bio moj prilog ljudima ove zemlje. Neko može više, kao moj predak koji je sagradio koncertnu dvoranu. Aktivan sam u društvu za ulepšavanje Vračara. Brinem o tome da imena mojih kolega kojih više nema budu zabeležena na dostojan način. Uspeo sam da na kući u kojoj je živeo Zoran Radmilović otkrijem ploču sa njegovim likom i da čovek kad prolazi pored njegove kuće zastane i zapita se: “Da li je moguće da je ovde Zoran koračao i boravio?“ Uspeo sam i da podignemo spomen-obeležje istaknutom filmskom, pozorišnom i televizijskom glumcu Petru Kralju. I to sve besplatno.”

razgovor-1

„Pre neki dan u Leskovcu sam video spomenik Tomi Zdravkoviću. On je bio jedan i jedinstven i baš sam se lepo osećao zbog toga što postoji tako nešto u Leskovcu. I ovde u Nišu, ljudi mogu da urade svašta. Treba obeležiti nekim zvezdama ljude koji su stvorili Filmske susrete. To deluje i na publiku pozitivno, jer ljudi vide da neko brine. Oko Narodnog pozorišta takođe možete dati značaj ljudima koji su prošli kroz tu kuću. Sigurno ima mnogo umetnika u Nišu koji bi preko konkursa dali ideje na koji način da obeležite značajna niška imena…“

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com