Kolumna

LEKAR U OČIMA PACIJENTA: Ekonomista o zdravstvu u uslovima kapital civilizacije

(Imaju li medicina i ekonomija nešto zajdeničko: Humanost-komercijalizacija
( Hipokrat na “tasu” Justicije, boginje pravde)

U današnjem vremenu-kapitalcivilizaciji, kako ga prepoznaju sociolozi, materijalne vrednosti su potisnule duhovne, a neetičke-etičke, gde se sve meri novcem, tako da i najmanji povod pacijenti iskoriste kao žalbu, kvalifikujući naše državno zdravstvo epitetom-propalo, korumpirano (novcem, političkim, rođačkim vezama i dr.), Sreća je što sve vise umamo i privatnih, veoma stručnih, ordinacija iako su one nažalost dostupne malom broju pacijenata zbog sverastućeg siromaštva upravo onih kojima je lekarska pomoć i najpotrebnija.

Narodna mudrost kaže: ,,svako može biti (ne)čovek, dok je dobar čovek veliko bogatstvo….. Srećan je čovek koji hoće i može da čini dobro..,, A, Maksim Gorki: Čovek, kako to zvuči gordo.

Sreten Ćuzović, profesor Ekonomskog fakulteta

Kao da se obistinjuju Andrićeve prognoze. Došlo je vreme, kada su mudri zaćutali, budale progovorile, fukare se obogatile.

S druge strane, statistički smo sve visokoobrazovaniji.

Univerziteti i fakulteti niču kao pečurke posle kiše. Usuđujem se reći, da se stvorio, svojevrsni, privid obrazovane nacije, u trci da stignemo “prosek” Evrope, s aspekta, broja, visokoobrazovanih. Međutim, praksa pokazuje drugačiju, skeptičniju, sliku. Otvara se pitanje da li u inflaciji visokoobrazovanih kadrova, još gore, najviših akademskih zvanja dr nauka, ima dovoljno znanja.

Studiranje je postalo “moda”, i “statusni” simbol, “intelektualne prepoznatljivosti”, svih, pogotovo novopečene kvazielite, postranzicionih dobitnika koji su stasali na ruševinama-grabeži društvene imovine. Kompanjonska ekonomija, postala je simbol vlasti i moći, svojevrsno carstvo privilegovane “elite”. Trguje se i onim što privredna istorija i ekonomska doktrina nisu zabeležile: trguje se ljudskim dušama, emocijama, ljudskom nesrećom armije gubitnika egzistencijalnog minimuma. O trgovini moći, i da ne govorimo.

Primenom Bolonjske deklaracije, studiranje je “normirano” da bi mu i boginja pravde Justicija pozavidela. Zlonamerni bi rekli: ni manje deklaracije, ni više noviteta.

Po ugledu na standarde Bolonje, naš visokobrazovni sistem uređen je po metrici “vage” hemičara. Do detalja je normirana-bodovana svaka aktivnost studenta, od pohađanja predavanja i vežbi do sistema prenosivosti bodova. Kreatori harmonizacije visokog obrazovanaja su se pobrinuli, da se “normira” i broj stranica, predavanja, po času, uvodi se sistem ocenjivanja profesora od strane studenata, što i nije tako loše: “ne može profesor da predaje šta hoće i koliko hoće…”.

Kolokvijalno polaganje ispita, instrumentalizovalo je “segmentirani” model usvajanja znanja. Položi se deo ispita, putem kolokvijuma, a na isputu-u završnici, se polaže, preostali deo (najčešće 30 %), bez “obaveze”, da se na ispitu proverava celokupno znanje studenta.

Oprostićete mi, što dajem sebi za pravo, da komentarišem medicinska znanja, (iako sam za to nekompetentan). Rizikujući da budem, kritikovan, za ovaj komentar odlučio sam se, s osloncem, (analogno), na proces realizacije ispitnih i predispitnih obaveza u ekonomiji. Primera radi, student, na prvom kolokvijumu položi mareketing strategiju preduzeća, na drugom instrumente marketing miksa, a u završnici ispita kada savladava tajne marketing-menadžmenta preduzeća kao celine, provera znanja sa kolokvijuma, najčešće nije obavezna. Nije, retkost, ukoliko priupitate studenta iz te oblasti, odgovor glasi: “profesore, ne sećam se, ja sam to položio”.

Analogno, ovom primeru, verovatno se i u medicini dešava, da (na primer), student u prvom kolokvijumu položi “levu pretkomoru-komoru”, a “desnu pretkomoru-komoru”, u drugom kolokvijuma, i, da, u završnici ispita, kada ga profeor pita, nešto o levoj pretkomori, on kaže, da je to položio u prvom kolokvijumu…bilo je to “davno”. Zapitajmo se, kako li takav student vidi srce kao celinu.

S druge strane, ako, se zna, da je, novopečeni, dip. ekonomista, ili Dr medicine, “input”- “komad željeza” koje treba tek da se kali, i još, ako je na početku karijere “porozan”, kako li će biti oblikovan u završnici (kao specijalista).

Ne sporrim, neki od pomenutih ekonomista ili doktora, će uspeti da kroz rad , popune te “porozne” rupe “, dok će mnogi ostati večito “porozni”. I što je još gore, umesto da izleče pacijenta, oni će svojom lekarskom miopijom (kratkvidošću) još više ugroziti zdravlje pacijenta.

Kome poveriti svoje zdravlje; kako prepoznati “pravog” lekara, od lekara s epitetom “porozan”- “lekar detalja, ali ne i celog srca”, samo su neka od pitanja s kojima se suočava, oboleli, koji traži spas: od lekara, verujući u njega kao Svevišnjeg spasioca ljudske duše i tela.

Odgovori na ova pitanja traže daleko suptilniju analizu, što mi nije ni namera u ovom pismu pohvale-zahvalnosti, lekarima humanistima, koje sam upoznao, i kojih je, sigurn sam, daleko više, od onih koje sam, uzgred, pomenuo. Istraživanje na ovu temu, sigurno bi pokazalo, da i u državnom, i privatnom zdravstvu postoji dosta lekara koji zalužuju epitet “priznati-poznati”, bez obzira, na primedbe koje pacijenti, ponekad, iznose, i ishitreno, iznose na račun zdravastvenih radnika. Problem se ne može, niti sme, generalizovati. U svim profesijama, uvek je bilo i biće onih koji su uspešniji, ili, manje uspešniji.

Šata reći o nama građanima, pacijentima-korisnicima zdravstvenih usluga?

Bez obzira koliko bio “dostojanstven”, građanin, on se u svojstvu pacijenta, oseća “bespomoćno”, neretko, i kao “statisticki entitetet” (varijabla) u nizu ,,posmatranja”.

Lekara opšte prakse Zdravstveni informacioni sistem (ZIS) pretvorio je u “evidentičara” ili u najboljem slučaju u “saobraćajca” koji pacijenta, nakon pripadajućih mu 15 minuta pažnje, (računajući i vreme oblačenja-svlačenja), upućuje specijalisti, pod uslovom, da nije “pao sistem”, ili, da specijalista nije dostavio slobodne termine rada, s pacijentima.

Neosporno je da je primena ZIS-a u našem zdravstvu, iskorak, u odnosu na papirnu zdravstvenu evidenciju. Međutim, to jeste bitan, ali ne dovoljan pokazatelj brige o zdravstvenoj zaštiti pacijenata u našoj zemlji.

Obilje “informaiono-komunikacionih” radnji, koje izabrani lekar u domu zdravlja treba da obavi, počev od e-recepta, e-zakazivanja pregleda kod specijaliste itd., neretko, izazivaju loš osećaj kod pacijenta, da je on ,,statistička varijabla , koju treba evidentirati i administrativno ,,proknjižiti,, u zdravstvenom kartonu – u bazi podataka, koja će poslužiti kao platforma “obračunskom radniku” na kraju meseca: koliko je  pacijenata doktor pregledao, i da li je formalno ispunio administrativnu normu, koja je sada “prioritet”, u odnosu na “broj izlečenih”.

Foto: ntv.rs; Medicinski fakultet u Nišu

S druge strane, znam da u medicini 2 + 2, nisu uvek 4., i, da bi bilo, najbolje, kada bi se lečio pcijent-čovek, a ne, samo bolest. Dodatno, svaki lekar gleda pacijenta-čoveka iz svoje vizure, a čovek je neponovljiv hitac pirode, osoba, koja oseća, misli, voli. tuguje…Za njega su Bog i lekar, jedini spasitelji duše-tela, života. Još, ako je pacijent suviše savestan-odgovoran prema svome zdravlju, on kao sunđer upija, sve, dijagnoze-terapije i savete lekara, shvativši na kraju, da su njegovo telo duša, krhki, da iznesu“ breme tereta, na putu ka ozdrvljenju. Još, ako, se ne daj Bože, lečenje oduži, a pacijent je „nestrpljiv“, njega počinju da more i druge brige, poput one, da li mu je pravilno određena terapija, i pita se: gde je kraj mome telsnom , psiičkom i materijalnom iscrpljivanju. I umesto, da ga čeka ozdravljenje, on upada u stanje nespokoja-melanholije, s jedne, a bogami, i materijalne nesolventnosti, s druge strane.

Kad smo već, na terenu kompaacije lekara i ekonomiste, često se pitam: da li je u medicini, moguće, (verovatno jeste), da prilikom lečenja pacijenta, celovitost posmatranja-lečenja pacijenta, dobije primat, nad „detaljima“? Medicinska struka će me demantovati-matirati brzopotezno, rečima: „ gospodine prof. ekonomije, pa mi to i radimo, samo što vi to ne razumete: nije medicina isto što i ekonomija“. Ja se odmah setim, da su u svoju odbranu, pozvali „stručni konzilijum“, koji s različitih aspekata „ocenjuje“: vaga-meri dijagnozu-terapiju, lekara specijaliste-„detaljiste“. Po meni nije dovoljno. Reč je o proceni-oceni zdravlja pacijenta, u fazi, kada je bolest unapredovala, što, bi rekli ekonomisti: kada su su makro-mikro poslovn performasne preduzeća oslabile. Onda, kada su budžetski i spoljnotrgovinski deficit, tzv “budžetske rupe“ uzdrmale stabilnost nacionalne privrede. Analogno, lekrima, neki od ekonoista bi poseli za tzv. „šok“ terapijom, drugi za sistemskom-strukturnim ozdravljenjem privrede. Kako je vreme, najbolji sudija, i „da vreme leči rane“, efikasnot-efektivnost obe terapije, sada su u Božjim rukama.

Pri tome, treba imati na umu, da za raliku o ekonomiste strategija (ne)izlečenja-terapija i dijagnoza, nose sa sobom, daleko veći rizik i neizvesnost. Njihove „greške“, pokriva zemlaj, dok greške ekonomista vidljive. U prilog toj tvrdnji, govore, brojne, svetske finansijske i ekonomske krize, (poslednja iz 2008), od koje se još uvek lečimo, i ne znamo, kada ćemo joj napisati „otpusnu listu“, uprkos, merama i savetima njeminentnijeg „konzilijum tima“ ekonomisat. Uzgred, našu nacionalnu krizu pokušavamo da kroz „konzilijum tim“, rešavimo, organizujući kongrse-konferencije n temu „evolutivna ili šok“ terapija, na Kopaoniku, Zlatiboru, Vrnjačkoj-Bukovičkoj Banji, Paliću itd. Organizatorima se učini, da bi, za lečenje krize, pored medikamentozne terapije, bilo dobo, uključiti i vazdušnu-banjsku terapiju. Placebo fekat, i ovde umešao „prste“, privreda, na mahove, čak potrentna, čak impotentna, i još smo s dijagnozom , „kriza sa duplim dnom“.

No, ima nade, za izlečenje naše finansijsko-ekonomske krize. S jedne stane, svojom terapijom, pregalački se bore kreatori ekonomske politke u Republici Srbije, a međzraodni centri moći (MMF i Svetska banka), postali su „super-ekspertski konzilijarni tim“. Slikovito rečeno, čim se malo „pregrejemo“, njihov, čarobni-spasonosni toplomer, signalizira, šta treba uraditi: smanjiti ili povećati terapiju, do narednog „ konzilijuma“. U terapiji „konzilijarnog tima“ preovladava „svetski“, oproban lek-nevidljiva ruka tržišta. Taj lek razvijan je, u okviru, neoliberalne „laboratorije“- ekonomije, ali se selektivno primenjuje:“prioritet imaju (post)tranzicione zemlje. U propagandnim teklama, uputsvima, na „kongresima neoliberalnog blagostanja“, i savetodavnim telima, establišmentu i građanima, „slabunjavih“ privreda se, prenaglašeno ističe, blagotvorno dejstvo ove terapije-leka, ali, za boljitak-ozdravljenje, potrebno je vreme- treba biti stripljiv.

Privodeći raspravu na ovu paralelu, između ekonomije i medicijne, zaključićemo s podsećanjem, da ekonomista, može proglasiti stečaj, nad ekonomskim „bićem“ (preduzećem), i po modelu „kreativne“ ekonomske destrukcije, može krenuti u ozdravljnje „obolelog preduzeća“, s „restrukturiranjem“ postojećeg. Na drugoj starni, medicinski propust, najčešće, ima kobne posledice, retko, i ozdravljenje pacijenta.

Kada smo već, na terenu, komparativne nalize ekonomiste i lekara, oprostićete mi, što sam se „raspisao“.

Razloga za to ima više. Pored ostalih, ključni je taj, što, ipak, i pored svim ovih zapažanja-osvrta, verujem u medicinu. Istina, nekada možda i previše očekujemo od medicine-lekara. U susretima s lakarima, imao različite osćaje-doživlaje: na relaciji lekar-pacijent.

Kod lekara, u državnom-privatnom zdravstvu, čovek-pacijent, ma koliko bio obrazovan, hrabar i dostojanstven se oseća neprijtno, s određenom dozom straha i neizvsnosti: šta će pokazati dijagnostički pregled, i kako će se lečiti. Strah, trema i zebnja, bar tako kažu i psiholozi je, uobičajeni pratilac, čoveka u ovakvim situacijama, ali, kao loš saveznik. To je i razumljiv, ako se zna, da je sako od nas neponovljeni hitac prirode, i da ima samo “jedan” život. Nekada, u prevelikoj brizi za zdravljem, znamo i da se optereimo različitim dijagnozama (iako su one bezazlene), medikamtoznom teraoijijom, i, da počneno da “sumnjamo”, i, u sebe i u lekara. S druge strane, poučeni iskustvom ekonomske teorije i prakse, poznato mi je da nema “univerzalnog” leka za makro-mikro ekonomsku stabilnost privrede u clini. Primera radi, jak jdinar, smanjuje izvoz. Visok kvalitet robe, ne znači, automatski i porast tražnje.…Popuni jednu rupu u budžetu, otvara se druga u spolnotrgovinskom bilansu” i tako, u krug. Eto još jednog dokaza da su ekonomija i medicina u tesnoj vezi-analogiji, s tim, što im se “pacijent-predmet” lečenaj razlikuju. U oba slučaja, mi imamo, moramo delovati: primarno-prerventino, tercijaro-klinički (makroekonomski ekonomiji), da bi nam, oba “pacijenta”: čovek-preduzeće (privtreda) bili zdravi ( s dijagnozom: Sine morbo). Podsetimo, se, da, kao što jak dinar, nije lek za sve probleme “obolele” privrede, tako ni povišen nivo hemoglobina i gvožđa u krvi, nisu dobri,iako su, temelj, “koseonik saobraćajnice”-“pogonskog giriva” našeg bitisanja.

U završnici ovog priloga, možda će se neko zapitati: šta je namera potpisnika ovog rukopisa…da li on hoće da bude “lekar”: da li on kitikuje naše zdravstvo (državno-pivatno); šta on predlaže kao “lek” za odravljenje našeg zdravva, u uslovima moralne krize, kapital civilizacije, gde su materijalne vrednosti potisnule duhovne, i, gde je čovek postao roba?

Odgovor ću dati, u rečenicama koje sam i počeo ovaj prilog.
Narodna mudrost kaže: ,,svako može biti (ne)čovek, dok je dobar čovek veliko bogatstvo….. Srećan je čovek koji hoće i može da čini dobro..,, A, Maksim Gorki: Čovek, kako to zvuči gordo.
S druge strane, i pored svih nedaća, s kojim se suočava naše zdravstvo, u uslovima kapital civilizacije (neoliberalne paradigme), pacijent, bi, za lekara, trebalo, da predstavlja živo biće, koje oseća i misli… biće koje lekaru poverava svoj život, nešto sto je s ogrančenim i neponovljivim trajanjem.
Pravi lekar leči bolesnika – čoveka, a ne samo određenu bolest.
Šta reći, ako se lekaru, omakne-“spontano” da čoveka prvo pita koliko ima godina.

Istina, iako je neumesno, takvo pitanje, naš čovek zna, da pred lekarom i sveštenikom, mora biti “iskren”, ako misli da mu se pomogne, s jedne, i da da mu od “krštenice” zavisi lekarska doza terapije.

Nije redak slučaj da vremešnijeg pacijenta, Hipokratov sledbenik, utešno isprati iz ordinacije, rečima: šta hoćete, i nas mnogo, mlađe, muče isti, zdravstveni problemi.

Placebo efekat, tog “blagotvornog” leka, za trenutak, “olakša” pacijentu zdravstveni problem, da on pomisli, da Njegoš nije u pravu, kada kaže: “gore bruke od starosti nema”.

I tako, u krug.

Nekima je ta kružnica beskonačna, a nekima, delić sekunde.
Imućniji, da bi, skartili ”logističku” putanju koju je propisao ZIS, mogu, odmah, da zakucaju na vrata privatne ordinacije, gde ih dočekuju s osmehom, dok se oni siromašniji-tranzicioni gubitnici – “Evropljani”, geografski, ali, materijalno još uvek “Balkanci” opredeljuju za varijantu “čekaću pa šta mi Bog da”.

Izgleda, da su narodne izreke: “ko čeka taj dočeka., i, ko ima i Bog mu daje” trajno aktuelne, bilo je da je reč o zvaničnoj ili alternativnoj medicini, pogotovo na brdovitom Balkanu-Srbiji.
Ohrabruje nas činjenica da smo u predvorju Evropske unije.
Strpljenje, vera i nada je naše, najjače oruđe – hrišćanska podrška u . strpljenju – trpljenu – spašenju.

Za svaki slučaj, imajmo na umu i ovu poruku: čeakjući Godoa.

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Pročitaj i :
Close
Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com