Kolumna

Ima li nade za zaplanjska sela?!

 

Niš ima Zaplanjsku ulicu (tamo gde se put od banjskog puta odvaja za Zaplanje), zaplanjsko naselje – Trošarinu, po koji market, kafanu, zanatlijsku radnju ili prodavnicu kolonijalne robe s nazivom “Zaplanjac” ili “Zaplanjka”, nekoliko autobuskih linija Niš-neko zaplanjsko selo (koje su toliko desetkovane da je bolje da ih nema, jer bi onda dozvole za prevoz dobili vlasnici kombija i uspostavili barem neki red vožnje iole prihvatljiv meštanima) i… ispravite me ako grešim, to je sve što naš veliki grad vezuje za samo Zaplanje. Onaj prelep siromašni kraj koji je oduvek bio slepo crevo za svaku vlast i u svim vremenima, kraj na samom rubu interesovanja u bilo kom pogledu, a zahvaljujući tome doveden je na ivicu provalije koja se zove zatiranje za sva vremena. Nažalost.

Administrativni centar Zaplanja, Gadžin Han, kao opštinsko središte obuhvata 34 sela sa 8.000 stanovnika po poslednjem popisu (zbog čega su mu davno desetkovane mnoge specijalističke zdravstvene službe, privilegija samo krajeva koji imaju više od 10.000 stanovnika), ali se Zaplanjcima smatraju i Zaplanju i te kako pripada veliki broj sela vlasotinačke i babušničke opštine, od Donjeg i Gornjeg Prisjana, Komarice i Štrbovca, koji su na samoj granici sa ovom opštinom, pa preko Zavidinca, Ostatovice, Svođa i… više ne bih smela da nabrajam, bojeći se da neko selo ne izostavim pa dobijem grdnju meštana zbog toga.

Zašto ovde pišem o Zaplanju baš sada?

Zato što me je Fejsbuk prijateljica iz Beograda koja je tek lane otkrila svoje zaplanjsko poreklo, pre nekoliko dana zamolila da joj preporučim neki solidan i pouzdan smeštaj kako bi se upoznala sa svojim korenima.

Zato što mi je arhitekta iz Inđije, udata u Brusu, sjajni umetnički fotograf, pre nekoliko dana rekla: “Zahvaljujući Vama zavolela sam Zaplanje, a Vašu knjigu zaplanjskih priča nosim sa sobom. Vežbam čitanje na zaplanjskom dijalektu na glas, kako bih i svoje ukućane upoznala sa Zaplanjem”.

Suzana Gigić, akvarel
Suzana Gigić, akvarel

Zato što je jedna slikarka naslikala ulje na platnu po fotografiji iz Zaplanja koju sam objavila na Fb. Zato što je druga slikarka naslikala akvarel po motivima moje fotografije rodnog sela. Zato što je treća slikarka naslikala ulje na platnu po toj istoj fotografiji.

Zato što je moja gošća rodom iz Mačvanskog Prnjavora, oduševljena motivima koje je posmatrala tokom boravka u Donjem Prisjanu i obilaska Gornjeg Prisjana i Zavidinca, poslala fotografije bratu koji živi u Kanadi, a on je odmah otvorio kartu Srbije kako bi se upoznao sa ovim krajem za koji prvi put čuje, prethodno izjavivši da se njegova porodica sprema za obilazak ovog kraja već prilikom sledeće posete Srbiji.

Zato što sam tek nedavno otkrila tajnu poniranja Ropota, reke pored koje sam rođena i koja po tvrdnjama najstarijih meštana, u mom selu ipak ne presušuje (o tome neki drugi put).

Zato što mi je veliki broj stvarnih i virtuelnih prijatelja napomenuo da bi voleli da upoznaju Zaplanje pa smo čak pominjali i neku turu pod ovim nazivom, koja bi obuhvatala boravak blogera nekoliko dana u ovom kraju.

 Pogled iz mog zaplanjskog dvorišta, autor fotografije, Negoslava Stanojević
Pogled iz mog zaplanjskog dvorišta, autor fotografije, Negoslava Stanojević

A najpre, zato što Zaplanje ubrzanim, najubrzanijim koracima na svetu, umire. Što su se njegove starine, usamljene u svojim oronulim kućama, pomirile sa neumitnošću sudbine koja ih je ostavila da čekaju kraj na rodnom pragu zaboravljeni od svih. Zbog ljudi u punoj snazi koji su već izgubili radne navike i životare od socijalne pomoći, pošto su po pravilu najpre spiskali roditeljska imanja. Zbog onih od njih koji još nisu izgubljeni, koji bi mogli i hteli da se prenu, pokrenu i razvredne kao nekada njihovi preci, ali nemaju ni sa kim, ni sa čim. Zbog onih koje se muče po gradovima na minimalcima i pozajmicama, a pradedovska imanja su dali drugima, za kilo pasulja i pola džaka krompira. Zbog  tih koji rade i svoja i tuđa imanja i još se ne daju i izgaraju  od jutra do sutra, “belo videlo da ne vide” dok pooru, okopaju, poseju, ožanju, namire stoku. Zbog onih koji krckaju svoju mukom stečenu ušteđevinu po ciglanama i crepanama i građevinama širom zemlje ili na nimalo lakim poslovima, takođe, po belom svetu, spremni da pređu u gradske kuće čim zanemoćaju ili od njih dvoje ostane samo jedan.

Zbog onih koji bi otišli na selo, da posete majku, babu, strinu, ujaka, ali nemaju kola, a javni međugradski prevoz je oskudniji nego nekad, kada su ovuda pitnike vozili kamioni sa 27 mesta. Ako ne zauzmeš svoje na vreme, ostaješ da čekaš onaj sutrašnji. Zbog onih koji žive u gradu i rado bi posadili leju.dve luka, nekoliko redova paprike i paradajza, možda i neku šljivu, aroniju i kupinu, ali nemaju čime da odu. Jer oni retki busevi kojima bi tamo stigli nikako nisu u skladu s njihovim slobodnim, odnosno radnim vremenom. Zbog onih u belom svetu koji čeznu za rodnim pragom i koji, nastavi li se ovako, neće ni imati gde da se vrate.

Postoji mnogo preduzimljivih ljudi, koji planiraju da krenu u neki posao i tek biraju teren, kao i mnogo bogatih ljudi koji su izgubili poverenje da daju i pomažu, a da drugi razvlače to što oni daju, pa bi mogli da budu direktni ulagači – u neku porodicu, neku farmu, neki voćnjak, neko imanje. Postoje ljudi širom Srbije koji na društvenim mrežama mole da im se preporuči poveći plac sa kućom i okućnicom ili samo plac, rado bi kupili. Postoje filmske ekipe, strane i domaće, koje tragaju za prelepim predelima na kojima bi snimali svoje filmove. Postoje oni koji bi gajili aroniju, kupinu, žalfiju, lavandu… ali im treba veliko imanje…

Zbog svih njih pišem ovaj tekst kao apel jedne Zaplanjke koja godinama već svojim tekstovima na blogovima, u knjigama i na portalima, širi priču o tom veličanstvenom, a ipak tako tužnom umirućem Zaplanju, ne samo upoznajući ljude sa ovim krajem, već i učeći ih da čitaju zaplanjski dijalekt. Da razumeju ne samo naš govor, nego i našeg čoveka. I onda kada je racionalan, običan čovek kao svaki srpski seljak, ali i onda kada je, sputan svime što ga je snalazilo poslednjih decenija, ostao zarobljen u tom svom nesnalaženju, apatiji i, uusuđujem se da kažem, agoniji koju trenutno preživljava, na rubu opstanka. I sopstvenog i svog ognjišta, istovremeno.

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

2 Komentara

  1. Poštovana, Vaš vapaj za zavičajem, verujem i svih iseljenih, jednako odzvanja širom SVETA. Pun TUGE, istini za volju i OČAJA, za izgubljenih četrdesetak godina, proćerdanih od onih, kojima smo ukazali poverenje, prišipetlji stranačkih, koji nikako da shvate, da je dobijeni mandat u Domu države Srbije, SVETINJA.
    Umete Vi, da izvučete i lepe detalje iz gotovo OPUSTOŠENOG Zaplanja, ali kada prekipi, kada se pred očima TOPI, tkr. do juče stvarano, pretače u zaborav, kada nas još samo grobovi vezuju, onda se javi BUNT i pitanje – IMA LI KRAJA NEDOĐIJI.

  2. Poštovani Milorade, hvala Vam na tome što ste razumeli i nerečeno, ono što ječi između redova. Mora da mučimo istu muku, bar onu koja nas steže kada krenemo tamo gde su nam koreni. Srdačan pozdrav.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Pročitaj i :
Close
Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com