DruštvoRegion

Dva Prisjana između tri okruga rastrzana

Na 28 km od Vlasotinca nalazi se Gornji Prisjan, a još 2 kilometra dalje i Donji Prisjan. Do Svođa se ide uz Vlasinu, a potom  živopisnom dolinom reke Lužnice prema Pirotu, pa se skreće levo na put za Niš koji vodi preko Zaplanja. Predeo je pitom i prostran poput Šumadije, a na momente se prolazi kroz šumu kao kroz neki zeleni tunel. Posle sela Zavidinca, kada se u daljini vide gusto zbijene kuće oko puta – to je Gornji Prisjan.

U naselju tek poneki čovek, a zgrade uglavnom oronule, građene pre 60 i više godina. Škola sa novom fasadom deluje ogromna kao da je u nekom gradu. Pažnju privlači jedna starinska dvospratna kuća odmah preko puta školskog dvorišta. Nju je morao da gradi neki seoski gazda, ali nismo sigurni da li tu iko stanuje. Izađe jedna ljubazna penzionerka koju zamolismo da nas odvede kod nekog ko zna o prošlosti sela. Ona reče da je takav Branko Pletač koji živi iza škole stotinka metara. Usput gospođa nam reče da živi sa suprugom, a radni vek su proveli u Nišu do kojeg je nekad išlo 13 autobusa dnevno. Obe ćerke su udate van sela, jedna u Požarevcu, a druga u Nišu.

Branka Božilovića smo zatekli u dvorištu sa sinom i unukom koji su došli da mu pomognu oko drva za ogrev. Kada je čuo odakle smo, reča da je jedan njegov rođak stekao penziju kao doktor u Domu zdravlja Vlasotinca, a drugi je doveo fabriku Elrad u kojoj je bio prvi direktor do prerane smrti.

On nam je ispričao  kako su najstarije familije u Gornjem Prisjanu bile one koje su u tursko doba osnovali begunci iz drugih karajeva.

„Moja familija je živela u Malom Krčimiru, a doselili su se nekad iz crnotravskog kraja. S kolena na koleno prenosi se porodično predanje kako samo došli u Gornji Prisjan. Deda Cvetan je imao prelepu ženu Mariju na koju je bacio oko neki Turčin. Ona ga je izbegavala, ali Turčin je bio uporan i zakazao joj sastanak. Marija se dugo plašila da ispriča mužu, ali kako se približavao dan sastanka morala je da mu kaže, pa šta bude – neka bude. Cvetan je pažljivo saslušao ženu i odlučio da on umesto nje ode na ugovoreno mesto. Bila je noć, uz to deda se dobro sakrio, pa je na prepad napao i ubio Turčina. Odmah po povratku u kuću rekao je Mariji da sakupi sve što imaju i da beže bilo kuda. Zaustavili su se u Gornjem Prisjanu, gde je tada bilo samo 7 domova. Nove komšije su im pritekle u pomoć i ne pitavši ih ko su i odakle su došli. Deda je kasnije zauzeo utrinu, na kojoj se nalazi naše imanje. Marija mu je potom rodila sinove Pavla i Božila, pa su od njih nastale familije Pavlovići i Božilovići“, započinje svoju priču Branko Božilović (1936).

Naš sagovornik pamti selo kad je bilo u najvećem usponu, onda kako je počelo da se raseljava i danas kako je na izdisaju. Kad je bio dete, selo je imalo preko 170 „živih“ kuća, a sad nema ni 50 i uglavnom žive starci. Mahale su bile pune naroda: Čuka, Makovište, Kolnik, Garci, Sanakojci, Boperinci, Reka, Ropat, Baretinci…

„Moj otac je gajio rasne krave i bikove, a Prisjanci su još u tursko vreme bili stočari. Ja sam krenuo kao pečalbar (ćirimidžija, odnosno kako neki kažu kirimdžija) i tada se radilo svuda po Jugoslaviji, a mi smo najviše u Šumadiji. Težak je to posao, a ono vreme smo išli i peške do Niša, pa posle dalje vozom. Rešim ja da izučim zanat, pa postanem štriker. Imao sam 18 učenica, a plelili smo džempere, šalove, suknje… Nije tada bilo iz Kine , nego domaće. Kasnije sam dovozio robu iz Đakova u Hrvatskoj, jer više se isplatila trgovina od proizvodnje. Tada se na selu mnogo radilo, ali je moglo da se zaradi. Sadio se duvan, imali smo otkupnu i veterinarsku stanicu, onda osam prodavnica, ambulanta sa apotekom je radila svaki dan, pa dvaput nedeljno, a sada samo jednom… Vašari 7. jula i na Preobraženje okupljali su po nekoliko hiljada ljudi, nisi mogao da prođeš od naroda. Utorkom je bila pijaca, gde su dolazili prodavci iz Niša, Leskovca, Pirota… Sada je  to skoro zamrlo, jer niti ima ko da proda, niti ko da kupi. Falila je neka fabrika da zadrži narod. Nismo imali sposobne rukovodioce, oni nisu gledali da održe selo. I da se ne lažemo – u gradu se lakše živi, pa su zato svi otišli. Tamo negde od 70-ih godina krenuo je masovni odlazak. Eto i moj sin je kao većina otišao za Niš, gde ima porodicu. Iz našeg sela u Beogradu ima 42 kuće u Kaluđerici, nešto u Vlasotincu i još manje u Leskovcu. Od 1963. sele se i u inostranstvo, najviše u Nemačku i Austriju… Zato ovde nema dece, a i to malo što ima su Romi. Neće niko da se vrati, samo poneki penzioner. Ovi što su geografski bliže selu,  održavaju imanje, poneki pčelinjak i tako nešto sitno“, objašnjava deda Branko.

Na pitanje da li bi on otišao u Niš kod sina, rekao je da nije naučio na život u gradu, a i pamti narodnu izreku: „Za starog čoveka i staro kuče nigde mesta nema, samo ga pomeraju“.

O životu u Donjem Prisjanu govorila je Negoslava Stanojević, novinarka i spisateljica iz Niša, bez čije nesebične pomoć malo bi se znalo o ovom kraju. Iako ona godinama ne živi u rodnom selu, puno je uradila za njegovu afirmciju ne samo u našoj državi nego širom planete.

„Donji Prisjan je selo u kojem smo rođeni moj otac i ja, zbog čega smo, skoro pet  decenija posle odlaska iz njega, baš tu napravili vikendicu. Selo se nalazi na 50 km od Niša, pripada vlasotinačkoj opštini i na samom je kraju Zaplanja, jedne jako lepe, ali pasivne i nerazvijene oblasti omeđene Suvom Planinom, s jedne strane i  Seličevicom, Babičkom Gorom i Kruševicom s druge strane. Selo ima nešto više od 200 kuća u kojima neko i živi, a leti  je mnogo više stanovnika, budući da mnogi Prisjanci ovde borave dok je lepo vreme. Stanovnici, sve stariji, žive od posne poljoprivrede, tankih poljoprivrednih penzija i po koje plate,  učiteljske, trgovačke, milicionarske, radničke… Poslednji pokušaj da se u Donjem Prisjanu nešto krupnije uradi bila je organizovana sadnja jagoda, koja je napravila pravi mali bum pre dvadesetak godina, ali je i to trajalo samo par godina. Mnoga domaćinstva preživljavaju zahvaljujući roditeljskim penzijama, neki imaju rođake na radu u inostranstvu…“, kazala je Negoslava Stanojević.

Negoslavine priče iz Zaplanja odavno čitaju putem interneta i ljudi koji nikad nisu kročili u ovaj deo Srbije. Na zahtev čitalaca njeni tekstovi su sa bloga pretočeni u jednu knjigu „Jošte čekam taj reč da mi rekne“, a potom i u drugu „Blag reč“. Negoslava piše zaplanjskim poddijalektom, što njenim pričama daje posebnu lepotu i autentičnost, a njena Baba Grozda je jedna žena iz naroda, koju svi poznajemo ili smo je poznavali kao neku dalju rođaku. Ona živi sama zaboravljena od svih, a najviše od najrođenijih, poput mnogih poslednjih čuvarki srpskih planinskih ognjišta. Negoslavina Baba Grozda je arhetip svih srpskih majki, koje su vekovima čuvale naše selo, a početkom 21. veka sa njihovim nestankom i odlazi u istoriju ceo jedan mikrokosmos.

„Da me pita neki za selo u kojo sam se rodila, ne bi se mogla setim ni za polovin zvana mesta, ako sam ji po stoput prošla i bosa i obujena u opanci, i leti i zimi. Moreeeee, poče zabraljam i ovaj ovde, ako sam tolke godine u Dolnji Prisjan. Kako koju godinu, sve manjške se micam od moj dvor, a ako i otidem nekude sas moje noge, toj je do ambolantu i zadrugu eli tornikom na Drajčinu Baru na pijac. Ne mogu reknem, nesam ulezla b’š u svaku kuću u selo, kad se ovde odado ono i je bilo preko dvestotine, al sam u svaku malu berem jemput bila: Gornji Goleš, Dolnji Goleš, Pusta, Gojčinovac, Dolina, Lešje, Krs, Smrdan, Kepaci, Selo, Mala Šuma, Livađe, Grdanica, Vuštin breg. Viku, sag u mloge ma’ale sve kuće pozatvarane, pa ni leti nikuj ne ulezne u poneke. Ene tam u Grdanicu, kude sija onaj sijalička, samo jedan čovek, u Dolinu i u Pustu po dva. U Gojčinovac nema nikuj, a i iz Vuštin breg su ovija moji slezli jošte pred onija rat pa ni tam nikuj nema“, zapisala je u jednoj o svojih priča Negoslava.

Vitomir Petrović je nastavnik ruskog jezika u penziji, koji je  rođen u Donjem Prisjanu, a radni vek proveo u Svođu, pripada Zaplanjcima preseljenim u Vlasotince.

„Kad sam ja bio dete u Donjem Prisjanu se teško živelo. Muškarci su išli u pečalbu kao ciglari, a dosta se gajila stoka i sadio duvan. Narod se selio u potrazi za boljim životom, tako da ima puno odseljenih u Požarevac, a ne samo u Niš kao što su iz Gornjeg Prisjana. Školu sam do 4. razreda završio u rodnom selu, a od 5. do 8. razreda smo išli u Veliki Krčimir, gde je i crkva. Nas posleratnih generacija je bilo mnogo i dosta nas je nastavilo dalje školovanje. Tako sam ja postao nastavnik, a kasnije i direktor škole u Svođu. Sećam se kad sam počeo da radim 1972. godine u Svođu je skoro svaka kuća imala frižider i električni šporet, a u mom selu tek poneko. Svođanci su se bavili unosnim zanatima kao što su bojadžije ili pinteri, pa su zato imali više novca, a danas u oba sela ostala sirotinja, pa su nažalost isti“, priseća se Vitomir Petrović.

Za nešto više o školama u Gornjem i Donjem Prisjanu pistali smo učiteljicu Sunčicu Jović, koja već 20 godina radi školi, gde je jedno vreme bila i direktor.

U Donjem Prisjanu i danas pamte kako su tražili da se iz Zaplanjskog pripoje Vlasotinačkom srezu, jer su još u vreme Turaka trgovali na pijaci u Vlasotincu. Samo u Prvom svetskom ratu je iz Donjeg Prisjana imenom i prezimenom  zabeleženo 11 poginulih ratnika. U Drugom svetskom ratu meštani oba sela su bili uglavnom partizani i po jednom od pogihulih i škola je dobila ime. Donji Prisjan je 1953. imao 1024 stanovnika, a 2011. godine 206. Gornji Prisjan je 1948. imao 942 stanovnika, a 2011. godine 163. Nažalost, i naredni popis pokazaće dalji pad broja stanovnika.

Autor teksta i fotografija jugmedia.rs

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com