Stari Niš

BRITANCI U NIŠU. Trgovci, špijuni, konzuli, diplomate i dobrotvori

Trećeg juna 1837 godine britanski pukovnik Džordž Lojd Hodžes je u Kragujevcu predao akreditive britanske srpskom knezu Milošu. Tim činom počeinje diplomatska i svaka druga aktivnost između Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanije i tek stvorene države Srbije. Lojd Hodžes je postao prvi predstavnik britanske krune na teritoriji Srbije i pokazao je veliku snalažljivost koja je je za Britance bila potpuno strana.

Osim izveštaja putopisaca ili diplomata koji su prolazili ovim delom Balkana i ostavili beleške, Brutanci su o Srbiji znali malo. Osnovna ideja Britanije prilikom uspostavljanja diplomatskog predstavništva na centralnom Balkanu bila je pre sveg nadzor i kontrola ruskog uticaja u ovom osetljivom i važnom podneblju. Drugi razlog je bio širenje britanskog poslovnog i trgovačkog uticaja na ,,nove države,, tek oslobođene osmanskih okova. Začetnik i kreator ove ideje je bio tadašnji ministar spoljnih poslova Velike Britanije lord Palmerston (Henri Džon Templ treći vikont Palmerstona 1784-1865).

Vrlo brzo po dolasku lord Hodžes uspostaviće vrlo bliske, čak neuobičajeno srdačne za britanske diplomate, veze sa knezom Milošem Obrenovićem. Ovi odnosi biće prekinuti pritiscima koje je doneo tzv. Turski ustav 1838. godine. Uprkos tome knez Miloš se i kasnije oslanjao na savete i podršku lorda Hodžisa sve do njegovog napuštanja Srbije 1839 godine. Razlog napuštanja je bio strah od od problema koji su mogli da eskaliraju a na njih je delimično uticao i britanski predstavnik. Iste godine, a zatim i 1841 u većoj razmeri dolazi do niza pobuna u oblastima koje su još bile van Srbije, niškoj, pirotskoj leskovačkoj i vranjskoj.

Nakon odlaska Hodžesa vlada Velike Britanije imenuje na njegovo mesto 1841. godine Tomasa Grenije de Fonblanka. Međutim, upravo zbog navedenih problema on na dužnost predstavnika krune u Srbiju dolazi 28. aprila 1842. godine. Sudeći po izvorima Fonblank je veću naklonost ima prema Turcima nego Srbima smatrajući ih glavnim izvorom problema na Balkanu. Stan je imao u Zemunu i retko je prelazio na tlo Srbije a informacije uglavnom dobijao od austrijskih i nemačkih izvora na osnovu koji je formirao političku sliku, često neutemeljenu. Političku elitu tadašnje Srbije Fonblank je duboko prezirao ali je imao dobre odnose sa Tomom Vučićem Perišićem izrazitim rusofilom i sa Ilijom Garašaninom autorom ,,Načertanija,,. Fonblankova tvrdoglavost, arogancija i kapricioznost na kraju će mu doći glave. Naime, 26. maja 1858. godine šetajući kalemegdanskim poljem, uprkos upozorenju turske straže, napadnut je i teško ranjen. Umro je dve godine kasnije od posledica ranjavanja i sahranjen u Beogradu u zemlji koju je prezirao. Konzulovanje Fonblanka je period zahladnelih i zategnutih odnosa između Srbije i Velike Britanije. Između 1842. i 1844. godine britanske diplomate na Balkanu su se fokusirale na unutrašnju političku situaciju Srbije i potencijalne zavere protiv vladara.

Arhivska fotografija sa Izložbe u Istorijskom arhivu

Nakon Berlinskog kongresa raste interesovanje Velike Britanije za oblast Srbije, sada sa pridruženim teritorijam, novim, neotkrivenim resursima i tržištem. Prva interesovanja su bila ,,maskirana,, brigom za manjine ali je u suštini bila ekonomija i mogućnosti plasmana britanske robe na balkansko tržište. Neposredno nakon oslobođenja u Nišu 1879 godine kao drugoj srpskoj prestonici i drugom dvoru Obrenovića otvoren je britanski vicekonzulat. Na taj način britanska diplomatija se prvi put zvanični ,,instalirala,, na tlu jugoistočne Srbije.

Ne baš srećna okolnost je htela da na mesto vicekonzula u Nišu bude imenovan Augustus Beker čije su aktivnosti na tom mestu bile prilično štetne za ugled tadašnje Srbije. Neposredno nakon oslobođenja južnih krajeva Srbije od Turaka 1879 godine u jesen Augustus Beker je izveštavao genralnog konzula Velike Britanije u Srbiji Gulda o lošem položaju Jevreja u Nišu. Kao primer je naveo slučaj požara koji je zahvatio jevrejsku mahalu i rabinov dom na levoj obali Nišave, uz zapadni deo glavnog trga. Pored toga Jevreji iz Niša su se žalili na opštinske vlasti Niša da je za pijačni dan određana subota koja je njih sveti i praznični dan. Beker je ovo smatrao osnovom za diskriminatorki odnos niških vlasti, a u slučaju požara složio se sa jevrejskom zajednicom u gradu da je požar podmetnut. Niški Jevreji su nakon te nesreće prestali opštini da plaćaju namete. Kao glavnog krivca za ove i još mnoge druge nepravilnosti Beker je pripisao tadašnjem načelniku niškog okruga Kosti Pavloviću.

Beker se u nalaženju primedbi nije zaustavljao. Dvadesettrećeg septembra 1879. godine vicekonzul Beker poslao je izveštaj o tendencioznom rušenju četrdeset muslimanskih kuća u Nišu navodeći da je od toga Kosta Pavlović stekao priličnu dobit, da njegovo rukovođenje gradom ima destruktivni karakter. Generalni konzul Guld je Bekerove izveštaje prosleđivao vladi u Londonu koja je na osnovu toga stanje manjina u Srbiji i Nišu smatrala ozbiljnim i zabrinjavajućim. U povratnim instrukcijama svojim konzularnim predstavnicima vlada je insistirala da se vrši pojačani nadzor nad pitanjem poštovanja prava manjina u Srbiji.

Na neki način ovo je dalo vetar u leđa Bekeru koji je već 15. septembra 1879. godine izvestio o nepravdama niških vlasti prema jeverejima. U osnovi je bila žalba jevrejskih trgovaca iz Niša Avrama i Mardokaja Mandela čije su radnje opljačkane a sud u Nišu nije uvažio njihove žalbe niti izdao nalog policiji za postupanje i pronalaženje počinilaca. U bekerovom izveštaju se ope kao glavni krivac našao načelnik Kosta Pavlović. Ovo je prema mišljenju Pavlovića prevazilazilo sve linije tolerantnosti pa je 9. oktobra 1879. godine uputio pismo predsedniku srpske vlade Jovanu Ristiću argumentujući sve činjenicama koje pobijaju Bekerove tvrdnje i tražeći instrukcije kakav stav da zauzme prema njemu. Jovan Ristić je ozbiljno shvatio Pavlovićeve tvrdnje i u opširnom pismu ga podržao naglasivši da je Beker trgovački a ne politički predstavnik i da nema nikakvo pravo da vrši kontrolu srpskih vlasti i da nije zastupnik manjina. Otprilike u isto vreme, vicekonzulu Bekeru stižu instrukcije od konzula Gulda u kojima mu se predočava da prekine angažovanje u slučaju jevrejskih trgovaca jer su oni austrijski podanici. Pored toga, Bekeru se savetuje da reaguje samo u slučajevima kada su ugrožena prava podanika Britanske krune. Tenzije koje je Beker izazivao u konfliktu sa niškim vlastima su posle toga smanjene.Nadalje, on samo sporadično šalje informacije o ugroženosti manjina i kršenjima njihovih prava.

Augustus Beker je u Nišu, iako imenovan pre svega kao trgovački i poslovni predstavnik, preuzeo ulogu glavnog obaveštajca smatrajući da može da utiče na formiranje političkih prilika. Niš je kao centar novopridodatih srpskih oblasti bio idealno mesto za prikupljanje informacija i širenje stranih uticaja. Britanci svakako nisu želeli da propuste ovakvu priliku. Upros antagonizmu koji je imao prema Srbima Augustus Beker je na mestu vicekonzula u Nišu ostao i 1880. godine.

Njegova opsesija za kontrolom vidi se i iz pisma koje je poslao Guldu 6. jula 1880. godine u kome traži da proširi svoje teritorijalne konzularne ingerencije. Kao razlog ovakvog zahteva Beker je naveo ograničenje njegove jurisdikcije samo na grad Niš i njegovo okruženje a da bi proširenje imalo za rezultat veći efekat. U to vreme zasedanja Skupštine Kneževine Srbije održavale su se u Nišu, drugoj prestonici i rezervnom dvoru Obrenovića. Međutim neka od zasedanja su se odvijala u Kragujevcu pa je lukavi Beker smatrao da njegove konzularne ingerencije treba da se prošire i na centralnu Srbiju kako bi dolazio do tačnih i pravovremenih informacija korisnih njegovoj vladi. Konzul Guld ovo smatra sjajnom idejom i bez okolišanja piše lordu Granvilu (Granvil Džordž Leveson Gauer drugi grof Granvila) državnom sekretaru spoljnih poslova Velike Britanije, inače magnatu ugljenokopa i rudnika gvožđa, tražeći odobrenje proširivanja konzularne jurisdikcije. Razlozi su bili podjednako i trgovinski i diplomatski. Međutim ni srpska vlada nije sedela skrštenih ruku, držeći Bekera pod prismotrom i vodeći računa o njegovim aktivnostima, prozrela je nameru Gulda i Bekera i predupredila ih. Ona je dozvolila Bekeru da prisustvuje sednicama Srbije na svakom mestu ali ne i širenje konzularnih delatnosti na veće područje od Niša.

Uprkos stalnom mešetarenju i manipulacijama, mešanju i unutrašnje stvari Srbije Augustus Beker ima i određene zasluge u pogledu razvoja trgovinskih veza između Britanije i Srbije. Zalagao se za intenzivno plasiranje britanske robe u Srbiji, sklapanju poslovnih ugovora i stimulisao je britanske posrednike i agente nda uče srpski jezik. Inicirao je otvaranje britanske banke i predstavništava u Nišu i razvijanje poslovnog okruženja.
Godine 1880 u Nišu je potpisan englesko-srpski ugovor.

Vlada Kneževine Srbije i Velike Britanije potpisale su u Nišu 26. januara 1880. godine srpsko- engleski trgovinski ugovor. U Nišu je u to vreme bilo sedište britanskog otpravnika poslova. Ubrzo nakon potpisivanja ugovora britanski otpravnik poslova izvestio je Ministarstvo inostranih dela Srbije da je dobio nalog od svoje Vlade da dostavi do znanja da su engleske kolonije iz Južne Afrike izrazile želju da budu isključene iz ugovora o prijateljstvu i trgovini koji je potpisan u Nišu. Ovaj zahtev posebno je razmotrio ondašnji Ministarski savet i pod prededništvom Jovana Ristića odlučio je da se u ovom smislu uputi amandman Narodnoj skupštini prilikom ratifikacije ugovora. Na istoj sednici Jovan Ristić je ovlašćen, jer je držao i resor Ministarstva inostranih dela, da ovako izmenjeni ugovor potpiše. Velika Britanija je posebno obraćala pažnju na Niš kao centar plasmana svojih proizvoda za šta je bilo više razloga. Pored njegove političke i ekonomske važnosti koje je imao za vreme vladavine kralja Milana bio je važna raskrsnica puteva i veza sa lukom u Solunu. To su bile važne reference koje su inicirale postavljanje vicekonzula baš u ovom gradu. Koliko je bio bitan u strategiji Britanaca na Balkanu govori i izveštaj britanskog predstavnika u Oršavi, Holveja od decembra 1886. godine koji je potencirao i isticao značaj niša za privredu Velike Britanije. On je upozoravao da u Nišu nema britanskih trgovaca i predlagao da se više pažnje obrati u budućnosti kako ne bi celokupni transport robe išao preko Beograda i severnog dela Srbije.

Od 1888 na mestu britanskog vicekonzula u Nišu nalazio se Ronald Mekdonald (Ronald Douglas Grant Macdonald). On je ostao upamćen kao neko ko je imao više takta i bio naklonjeniji Srbima od njegovog prethodnika. Njegovi izveštaji o velikim migracijama hrišćana koji odlaze sa prostora Kosovskog vilajeta verovatno su jedni od prvih stranih izveštaja koji govore o teroru i nasilju prema hrišćanskoj populaciji na prostoru Kosova i Metohije. Mekdonald je bio vrlo aktivan u posmatranju događaja i regionalnih kretanja pa je obilazio jugozapadne delove Srbije uz samu granicu sa Kosovskim vilajetom. On je sakupio niz dokaza o stalnom prelasku hrišćanskog stanovništva preko granice u blizini gradova Đakovica i Peć. Prema njegovom izvoru taj broj je dosezao do dve stotine porodica godišnje. On je ove podatke poslao u uzveštaju svojoj vladi 24 januara 1890 godine. Ronald Mekdonald je na mestu vicekonzula u Nišu ostao do 1891 godine.

Prekid u diplomatskim odnosima Ujedinjenog kraljevstva i Srbije došao je posle krvavog obračuna zaverenika sa dinastijom Obrenović, ubistvom ktralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage Mašin pored kojih je stradalo još vernih saradnika porodice Obrenović i simpatizera. Iako je oduvek bio grad čvrsto naklonjen dinastiji Obrenović, Niš je nekom igrom sudbine bio i ostao zabeležen kao mesto odakle je krenula zavera. Zaprepašćenje koje je izazvano ovakvim činom u Evropi i šire posebno je bilo osuđeno od strane Velike Britanije. Ipak, večiti diplomatski igrači, Britanci su u početku želeli da zadrže svog predstavnika u Beogradu ser Džordža Bonhama kako bi pratio situaciju nakon svrgavanja Obrenovića. Međutim, pritisak britanske javnosti, tadašnje štampe i samog kralja su bili toliki da je britanska vlada 19 juna 1903 opozvala svog poslanika u Srbiji. Uprkos svemu poslala je kao nezvaničnog predstavnika Vilfrida Tesidžera a u odnosima dve države nastupio je trogodišnji prekid u odnosima.

Arhivska fotografija sa Izložbe u Istorijskom arhivu

Naredno pominjanje Niša nakon prekida u odnosima desilo se u Daily mail-ovom tekstu ,,Srpska vlada terora. Vojna zavera otkrivena i osujećena,,. U tekstu je navedeno da vlada veliko neraspoloženje prema novoj dinastiji Karađorđevića u armijskim krugovima. Mesto kontrazavere je opet bio Niš uhapšena su tri pukovnika, dva kapetana i jedan novinski urednik koji su osuđeni na smrt. ….,,Ali kralj Petar je odlučan da savlada nezadovoljnike gvozdenom rukom …Uprkos ovoj drastičnoj situaciji kralj je očigledno još u rukama vojne družine koja mu je omogućila stupanje na presto…,,- navodilo se u tekstu. Ovom temom pozabavili su se i vodeći britanski listovi ,,Times,, i ,,Globe,,, koji su situaciju imenovali kao ,,incident u Nišu,, odnosno razračunavenje ,,starih,,( oni koji su učestvovali u zaveri i ubistvu kralja) i ,,novih,, zaverenika (koji su tražili da se ovi prvi povuku i kazne) a prema navodima bilo ih je u vojsci oko 1.500. Konzervativni britanski list ,,The Morning post,, je smatrao da kralj Petar nema dovoljno snage da se suprotstavi zaverenicima koji su ga doveli na presto, da su dobili visoke položaje i da kontrolišu vladu preko ministra Genčića jednog od glavnih inspiratora zavere protiv Obrenovića.

Dalji razvoj događaja i potpuno učvršćvanje dinastije Karađorđevića uticao je na novo formiranje i oblikovanje britanske politika prema Srbiji. Globalni događaji, naročito promena interesnih sfera i ulazak u period ratova i sukoba primorali su britansku krunu da ponovo instalira svoje predstavništvo u Srbiji. U Nišu nije postojao konzulat ali je formiran Britanski klub koji je radio do početka Drugog svetskog rata. Na žalost, njegova dokumentacija je uništena u nacističkoj okupaciji pa ostajemo uskraćeni za mnoge važne podatke koji se tiču odnosa i prisustva Britanije na prostoru Niša i jugoistočne Srbije. Nišlijama će ostati najupečatljivija figura Lejdi Pedžet osnivačice Srpskog potpornog fonda u Londonu koja je boravila u Nišu u vreme Velikog rata 1915 godine.

U prestonici Londonu, ona je pokrenula inicijativu za podizanje ,,Engleskog doma,, u Nišu koji je podržao i sam Vinston Čerčil ali i kraljica Meri. Lejdi Pedžet je usled bolesti (tifus) i okupacije morala da napusti grad i Srbiju ali dve bolničarke dobrovoljci kojima nišlije duguju veliku zahvalnost- Florens Mo i Mis Rankin uspele su, zahvaljujući tadašnjem niškom episkopu Dositeju, da realizuju ideju o izgradnji Doma. Crkva Svetog Pantelejmona je ustupila zemljište u naselju Jagodin mala i godine 1926 izgrađen je ,,Engleski dom,, koji je danas Dom učenika srednjih škola. Prema nekim podacima ovo zdanje je između dva svetska rata korišćeno i kao ispostava Britanske obaveštajne službe čiji šef je bio nastavnik Robert Hamori. U toku Drugog svetkog rata zgradu su neprijateljski vojnici koristili za svoje potrebe (podaci istoričara Aleksandra Dinčića prim.aut.).

Nema sumnje da prisustvo Britanaca na ovom prostoru ima dug i aktivan kontinuitet. Niš je u njihovim planovima i projekcijama uticaja zauzima važno mesto na Balkanu. Ova priča je samo segment i podsećanje na prisustvo Velike Britanije i njihov uticaj i interes u samom Nišu i okolnom području.

Autor: Vladan Ž.Stojiljković

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com