Strastvena ljubav prema Dučiću: Priča o Kamenku Markoviću
Posle završenog osmog razreda on je otišao na dalje školovanje u Beograd, ja sam ostao u Babušnici i nastavio školovanje kao djak gimnazije.
Ponovo smo se sreli u jesen, 1979. u Beogradu, u hodniku Filozofskog fakulteta.
Kamenko je tada bio na post-diplomskim studijama ,a ja sam privodio kraju studije na katedri za pedagogu.( Radio sam i vanredno studirao).
Otišli smo do restorana „Zagreb“ da ručamo i da se ispričamo. Marković mi je tada kazao da je pripremio oko tridesetak slika i da će za nekoliko dana imati svoju prvu samostalnu izložbu. Divno, kazao sam. Znam kakav si bio slikar u školi.
Ponovo smo se sreli u Nišu, polovinom decembra 1986. Sedeli smo u „Kalči“, pili pivo i pričali. Ja sam pričao više o ženi i deci( profesionalna deformacija) a Kamenko, onakav kakvog ga pamtim iz susreta u Beogradu, duge, razbarušene kose, blagoglagoljiv, sav zanesen svetom davno umrlih ljudi koje je on pričama „oživljavao“.
Govorio je o Rembrantu, sa toliko žara i sa toliko strasti, da mi je bilo žao što sam tako malo podataka znao o tom čudesnom slikarskom geniju, govorio je i o radostima koje mu je bavljenje istorijom umetnosti donelo.
Znaš, kazao je, da sam ja u razredu, a možda, i u čitavoj školi najviše voleo Jovana Dučića i, kako sam o njemu govorio našem dragom nastavniku Dušku Ristiću.
Pripremam materijal za knjigu o Dučiću. Odlično, o njemu treba da piše onaj koji ga voli, kazao sam. To će ti doneti i finu zaradu. Ja to ne radim zbog novca. Saslušaj moju priču, molim te, pa zaključi šta Dučić meni znači.
Kada je prošlog petka moja žena otišla u kladovsku bolnicu da se porodi ( živimo u Kladovu). Dermanov, njen lekar, mi je savetovao da toga dana ne idem na posao( radio sam u školi ), već budem u kući, zlu ne trebalo.( Sve je ukazivalo da će porodjaj biti težak).
Pola sata nakon što sam napustio bolnicu, oglasio se telefon u mom stanu. Sa druge strane žice, iz Trebinja, zvao me je Dušan, moj poznanik, da mi saopšti da posedjuje nepublikovanu fotografiju Jovana Dučića.
Znao je koliko volim Dučića, i bio je uveren da ću bez obzira na visoku cenu, kupiti fotografiju. Ako želiš fotografiju, kazao je, moraš da budeš u Trebinju koliko danas ili sutra, preksutra, brodom odlazim za Ameriku.
Hitam u banku, kupuijem devize, sedam u hidrogliser koji me odvozi do Beograda. Potom letim avionom do Dubrovnika. U avionu upoznajem Dragana, trgovačkog putnika iz Trebinja. Ostavio sam automobil na aerodromu, kazao je Dragam, vozim te odmah u Trebinje, i čekaću te da obaviš posao, kako bi te vratio na aerodrom, uhvatićeš zadnji let za Beograd.
Tako je i bilo. U toku noći, autobusom sam stigao u Kladovo. Jutrom sam bio u bolnici. Gde ste profesore, pitao me je doktor, kada me je ugledao. Juče sam vas dva puta zvao. Moramo da uradimo carski rez, nadam se najboljem. Ćutao sam. Nekoliko sati potom, telefon se ponovo oglasio u mom stanu. Podigao sam slušalicu. Doktor Dermanov me je obavestio da sam dobio sina. Nazvao sam ga po onome zbog čije sam fotografije putovao u Trebinje.
Priča kao iz nekog romana, valjalo bi da bude zabeležena.
Priredio : Ljubiša Mitić