Da li će neko sutra reći – “Tamo je živelo 50.000 Bugara”?

Da li će neko sutra reći – “Tamo je živelo 50.000 Bugara”?Na prvi pogled – legitimno. Pravo svakog građanina da potraži bolju šansu. Na drugi pogled – uzbuna za državu. Jer svaka država mora da se zapita: šta znači kada njeni građani masovno uzimaju državljanstvo druge zemlje, a i dalje žive, rade i glasaju ovde?

Brojevi i granice koje nisu na karti

Prema dostupnim podacima, oko 5.000 do 8.000 građana Srbije ima bugarski pasoš. Samo u poslednje dve godine, preko 2.000 ljudi iz Srbije postalo je i bugarski državljanin. To je još uvek mali broj – ali raste. I što je najvažnije: Bugarska ih u statistici više ne vidi kao Srbe. Ona ih vidi kao svoje državljane u dijaspori. U zvaničnim dokumentima i pred međunarodnim institucijama, bugarska država može jednog dana reći: „U južnoj Srbiji živi desetine hiljada Bugara. To su naši ljudi. Naš kulturni prostor. Naša istorijska odgovornost.“ Nekome će ovo zvučati kao teorija zavere. Ali isto se već dogodilo – u Severnoj Makedoniji. Tamo je preko 120.000 građana uzelo bugarski pasoš. Bez medijske pompe. Bez skandala. Samo redovi pred konzulatom. Danas – to je politički argument.

Pasoš kao politička alatka

Pasoš nije samo sredstvo za putovanje. To je osnov međunarodnog prava, identiteta i eventualnih teritorijalnih i kulturnih pretenzija. I što je najvažnije – to je podatak koji se upisuje u zvanične knjige. Kada se desi kriza, kada se u Savetu Evrope raspravlja o manjinama, kada se crta novi budžet za prekograničnu saradnju – brojevi postaju alati. Alati politike. A mi? Mi ćutimo. Jer „to je zbog posla“. Jer „ništa se neće desiti“. Jer „bitno je da ode negde“. Zaboravljamo da istorija često ne pita kako je nešto počelo – već šta je zatekla.

Šta treba da uradimo – odmah

Srbija ne treba da zabranjuje ljudima da uzimaju strane pasoše. Ali mora da prepozna posledice ako to postane pravilo, a ne izuzetak. Potrebno je: 1. Hitno uraditi detaljnu analizu broja ljudi sa dvojnim državljanstvom po opštinama. 2. Uvesti zakonsku obavezu da svi funkcioneri i kandidati na izborima prijave strana državljanstva. 3. Razviti posebne programe za jug Srbije – koji će ponuditi ljudima razlog da ostanu ovde, a ne da traže spas u konzulatu. 4. Otvoriti javnu debatu o tome šta znači kolektivna identitetska promjena bez ikakve društvene rasprave.

Zaključak

Ako ovo ignorišemo, za 10, 20 ili 30 godina, neko će možda zaista reći: „Tamo je živelo 50.000 Bugara. To je naša teritorija. Naš interes. Naša istorijska obaveza.“ I neće biti važno što su to bili Srbi. Što su slavili slavu, govorili srpski, živeli u Nišu. Važno će biti šta piše u pasošu. I koliko nas je ćutalo.

Piše: Prof. dr Igor Novaković