Kolumna

Vez na srpskom selu, dvoru i u manastiru

Kada ste poslednji put u nekoj kući videli sto na kome je vezeni stolnjak?
 
Danas je to prava retkost jer“ njega treba uštirkati,opeglati a i ne uklapa se uz savremeni nameštaj“.
 
A kada ste videli neku ženu da veze?
 
A nekada su devojčice odmalena učile da vezu.Vez se smatrao a i danas ga stručnjaci smatraju za najveće dostignuće u narodnoj umetnosti i tradicionalnoj kulturi Srbije.
 
Svaka vezilja je ,iako su  šare  koje je vezla bile stare i  hiljadu godina, u svoj rad unosila svoja osećanja i davala mu svoj pečat.
 
  Vezilje su najveći deo motiva preuzimale iz prošlosti  ali  pojedini elementi su, ipak, nastajali i iz njihove veštine, iz njihovih pokušaja da se doda nešto novo. Iako su njihovi radovi nastajali po ugledu na stare radove ,na   ponavljanje istih oblika i motiva, oni nikada nisu potpuno isti.
 Nisu proste kopije, već su to radovi nastali u stvaralačkom procesu zavisno od vremena , prostora i ličnosti same vezilje.
 
O tome koliko je vez nekada bio cenjen govore  i  mnoge narodne pesme i zapisi kao i mnogobrojni tekstilni predmeti koji se čuvaju u Etnografskom muzeju u Beogradu i drugim muzejima.
 
I u našim narodnim pesmama pominju se lepote vezova, sprave i materijali za vez, đerđef, igla, ibrišim, zlato i ukazuje poštovanje prema dobroj vezilji i osećanjima koja ona unosi u svoj rad.
 
Postoji  zanimljivo predanje da je kod Vezičeva u okolini Požarevca postojala zadužbina Milje vezilje, koja je celog života ostala devojka jer nije htela da se uda za onog za koga je otac izabrao  pa je vezla, vez prodavala i od tog novca podigla crkvu prozvanu crkva Vezilja, koja je porušena za vreme Turaka.
 
Vezlo se različitim materijalima i bodovima, jednom bojom ili u vise boja.
 
Vezovi su često predstavljali čitave kompozicije a vezom se najčešće ukrašavani ženska odeća (košulje, suknje, čarape, zubuni).
 
 
Osim što je predstavljao ukras na odeći,vez je bio i pokazatelj društvenog statusa, materijalnog stanja,uzrasta i nacionalne pripadnosti.
Svaka oblast je imala svoj karakterističan vez.
U nekim krajevima je bio bogatiji i raznovrsniji pa samim tim i poznatiji.Tako se Kosovo i  Metohija posebno izdvajaju svojim bogatim vezom na ženskim košuljama.
                                                  
Vez na zubunu(Kosovo i metohija – Lipljan)
                                   

Donji rub ženske košulje iz okoline Niša (pripadao je privatnoj kolekciji odeće i vezova poznate srpske slikarke Nadežde Petrović)

Pored odeće,vezom su ukrašavani i drugi tekstilni predeti u kući kao što su stolnjaci,peškiri,zavese,posteljina.
Dosta motiva je preuzimano iz  srednjeg veka i kasnijih razdoblja, pa usklađivano sa narodnim potrebama i mogućnostima.
 
U severnim delovima Srbije je u motivima prepoznatljiv uticaj baroka dok su u kosovskom vezu prepoznatljivi srpski srednjevni i vizantijski uzori.
 
U Vizantiji je veština veza bila izuzetno razvijena i cenjena, a vez svilom , zlatnom i srebrnom žicom su dovedeni  do visokog umezničkog nivoa.
Naravno, ovi materijali (kojima se vezlo i na kojima se vezlo) bili su privilegija viših društvenih slojeva i sveštenstva pa je u srednjevekovnoj Evropi vez je bio umetnost kojom su se bavile profesionalne vezilje i majstori u okviru crkve i na dvorovima.

 

 Plašt kneza Lazara (izuzetan primer raskošne srednjovekovne odeće za koju se priča da ga je knez nosio u Kosovskom boju mada je u ovako raskošnoj i vrednoj odeći knez verovatno sahranjen.)
 
Tako je i u srednjevekovnim srpskim manastirima vez bio posebno negovan.
 
Vezom se ukrašavala crkvena odeća i razni predmeti potrebni za bogosluženje a vez su radile,kako monahinje,tako i monasi.
 
Pokrov za mošti kneza Lazara izvezla je oko 1402.god.monahinja Jefimija,žena despota Uglješe Mrnjavčevića koji je poginuo u bici na Marici.
                                                    
 
Zlatnim i srebrnim nitima ona je na crvenoj svili izvezla tekst molitvenog sadržaja kojim se obraća knezu Lazaru,kao svecu sa molbom za pomoć i spas napaćenom srpskom narodu.
 
Plaštanica kralja Milutina na kojoj se ispod tela umrlog Hrista nalazi ktitorski zapis:”Pomjani Bože dušaja raba svojego Milutina Ureši”(“seti se Bože duše sluge svoje Milutina Uroša”) je takodje izvezena zlatnim i srebrnim nitima na crvenoj svili.
 
U srednjevekovnoj Srbiji vez je bio sastavni deo obrazovanja uglednog ženskog sveta pa su se  vezom  bavile  devojke i gospođe na dvorovima srpskih vladara i plemića a  materijali koje su tada vezilje koristile su isti kao i na vizantijskim dvorovima i manastirima( svilena tkanina, svileni konac i srebrna ili pozlaćena žica) dok su teme za vez uzimane  iz ikonografije.
 
Sa nastankom gradova u Srbiji u 19 veku vez postaje deo osnovnog obrazovanja ženske dece  a i  posle Drugog svetskog rata vezu su se učili djaci u osnovnim školama kroz predmet domaćinstvo.
 
Danas je stvarno retkost videti ženu koja veze.

One koje se još bave vezom, rade to pojedinačno ili se udružuju u udruženja koja žele da sačuvaju tradiciju i spremne su da svoje znanje prenesu i mladjima kako bi se sačuvala lepota veza, belog veza, zlatoveza jer uz malo veštine, dosta volje i strpljenja uz pomoć igle, raznobojnog konca i starih “mustri”, stara haljina ili košulja može postati jedinstvena i atraktivna.

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Pročitaj i :
Close
Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com