Stari Niš

Opis stanja u Nišu kao ratne prestonice Kraljevine Srbije iz ugla američkog novinara

Niš je od 25. jula 1914. do 16. oktobra 1915. godine, nakon odluke regenta Aleksandra Karađorđevića od 25. jula 1914. godine, da se Vlada Kraljevine Srbije, kao i Dvor i Narodna skupština izmestite iz Beograd u Niš, i zvanično postao ratna prestonica Kraljevine Srbije.

Niš je tako u prve dve godine Velikog rata (Prvog svetskog rata) postao ne samo ratna prestonica Kraljevine Srbije i značajan centar svih zbivanja u Srbiji, sve do povlačenja oktobra 1915. godine, već i grad u kome je spas tražilo sve što se moglo preseliti iz srpske prestonice i drugih krajeva Srbije, a kasnije i masa ranjenika i bolesnika. Tako je mala varošica sa oko 30.000 stanovnika narasla u grad sa preko 120.000 stanovnika. U Nišu su se u tom periodu, takođe obrele mnoge strane misije i delegacije, medicinsko osoblje i novinari, koji su uzveštavali o događajima u Srbiji i Nišu. Jedan od takvih bio je i američki novinar, pisac, publicista, avanturista i levičar Džon Rid, koji se tokom 1915. godine našao u Nišu, nakon teških borbi koje su vođene na Ceru, Drini i Kolubari 1914. godine. U delu svoje knjige Rat u Srbiji 1915. opisuje svoj boravak u Nišu, gde je detaljno opisao sve što je video u tom trenutku u ratnoj prestonici Srbije:

novinar 01“Niš. Uzeli smo rasklimatani fijaker čiji je pod smesta otpao sa dva konja na samrti, kojima je kočijašio bandit u visokoj šubari, i otruckali se uz široku ulicu popločanu blatom i razmaknutim oštrim kamenjem. Oko grada su se dizala zelena brda, divna onako olistala i pod rascvetanim voćkama, a nad raskriljenim turskim krovovima i nekoliko jadnih omalterisanih kuća u evropskom stilu lebdele su glavičaste grčke kupole katedrale.

Ovde onde video se nežan šiljak minareta, izukrštan telefonskim žicama. Ulica se otvarala u prostran trg more blata i kaldrme oivičeno jadnim straćarama preko kojeg je išao niz čeličnih stubova noseći stotine žica i velike moderne lučne lampe. Na jednoj strani trga ležao je na leđima vo, nogu vezanih za drven ražanj, dok su ga seljaci drali snažnim gvozdenim sečivima, kao što rade već pet stotina godina. Austrijski zarobljenici u uniformama lutali su slobodno svuda, bez straže. Neki su terali kola, drugi kopali rovove, a stotinama ih je dokono švrljalo gore dole.

Saznali smo da se zarobljenik može dobiti za slugu ako se plati pedeset dinara vladi. Sva poslanstva i konzulati imali su ih za poslugu. A zarobljenici su bili srećni da rade kao posluga, jer inače nije bilo pristojnog smeštaja, dok je hrane bilo malo. S vremena na vreme, prošao bi austrijski oficir u punoj uniformi i sa sabljom.

Da pobegnu? Rekao je neki činovnik kad smo ga pitali. Ne, ne pokušavaju. Na drumovima je blato metrima duboko, sela su opustela i puna boleština, nema hrane… Dovoljno je teško putovati kroz Srbiju i vozom, peške bi bilo nemoguće. Osim toga, duž cele granice su straže… Prošli smo pored velike bolnice, gde su bledi zarobljenici stajali na prozorima, naslonjeni na prljavu ćebad, vukli se kroz kapiju napolje i unutra, i ležali naslonjeni na gomile prosušenog blata duž ulice. To su bili jedini preživeli; jer od šezdeset hiljada Austrijanaca zarobljenih u ratu, dvanaest hiljada je već pomrlo od tifusa. Iza trga je ponovo bila ulica, s prostim prizemnim kućama, a onda smo se našli na pijaci. Neodređena buka dizala se od cenkanja stotina seljaka u desetinama raznih narodnih odela od domaćeg platna izvezenog cvetovima, s visokim šubarama, fesovima, turbanima, i beskrajnim varijacijama i modifikacijama turskih čakšira. Svinje su groktale, kokoške kokodakale; na zemlji su ležale gomile korpi s jajima i zeljem, povrćem, i crvenim paprikama; dostojanstveni starci u kožusima lagano su hodali s jagnjadima u rukama.

Ovo je bio centar grada. Bila su dva ili tri restorana i smrdljive kafane, otrcani hotel „Orijent”, neizbežna američka prodavnica cipela i, među jeftinim malim radnjicama, iznenada izlozi koji blistaju od skupocenog nakita i ekstravagantnih ženskih šešira. Po pločnicima se guralo mnoštvo čudno probranog sveta: Cigani, osiromašeni seljaci, žandarmi s velikim sabljama, u crvenim i plavim uniformama, poreznici odeveni kao generali, takođe sa sabljama, elegantni oficiri okićeni ordenjem, vojnici u prljavim dronjcima, nogu uvijenih u krpe hromi vojnici, vojnici koji posrću na štakama, bez ruku, bez nogu, otpušteni iz pretrpanih bolnica i još modri i klecavi od tifusa i svuda austrijski zarobljenici. Vladini činovnici žurili su s aktovkom pod miškom. Debeli Jevreji vojni liferanti ćaskali su s političarima dokoličarima za besprekornim kafanskim stolovima. Činovnice ministarstva, žene i ljubavnice oficira, otmene dame, gurale su se sa seljankama u njihovim nabranim veselim suknjama i čarapama živih boja.

Vlada je iz Beograda izbegla u Niš, i planinsko selo od dvadeset hiljada stanovnika postalo je grad od sto dvadeset hiljada ne računajući one koji su pomrli. Jer tifus je pomeo grad u kome je po šest i deset živelo u jednoj sobi, dok najzad nisu svuda zalepršale crne zastave u dugim, mračnim redovima, a kafanski prozori bili oblepljeni crnim papirnim posmrtnicama. Prešli smo blatnjavu Nišavu preko mosta koji vodi prema teškim, arabesknim vratima stare turske tvrđave, koja je pre Turaka bila rimska i u kojoj je rođen Konstantin Veliki. Na travi u podnožju velikog zida izležavale su se stotine vojnika, spavajući, češajući se, skidajući se i bištući od vašiju, prevrćući se i grčeći u groznici. Svuda po Nišu, gde god je bilo malo ugažene trave, okupljali su se jadnici i bištali jedan drugog od gamadi. Smrad u gradu je bio užasan. U poprečnim ulicama otvoreni kanalizacioni odvodi vijutali su kaldrmom. Neke sanitarne mere bile su preduzete kao što je zatvaranje kafana i restorana od dva do šest popodne svakog dana, radi dezinfekcije ali je čovek još uvek imao, ako bi odseo u hotelu ili javnoj zgradi, podjednake izglede da se zarazi tifusom kao i da ostane zdrav.

novinar 02Na sreću, nas je gostoljubivi američki vicekonzul, g. Jang, primio u konzulat i uveo u Diplomatski klub, koji je imao trpezariju iznad jednog napuštenog restorana i gde se mogla dobiti dobra hrana, dok je pola grala umiralo od gladi. Ulazilo se kroz svinjac, pošto bi se preskočila otvorena kanalizacija; a kada biste otvorili vrata kluba, zapanjene oči ugledale bi stolove ukrašene cvećem i pokrivene srebrom i snežnobelim stolnjacima, a glavnog kelnera u elegantnom smokingu, austrijskog zarobljenika koji se zvao Fric, i koji je pre rata bio glavni kelner u hotelu „Karlton” u Londonu. Vredelo je preći milje da bi čovek video britanskog poslanika kako majestetično prolazi pored svinjca i penje se uza stepenice kluba kao da je na Pikadiliju. Takav je bio Niš kako smo ga mi prvi put videli. Dve nedelje kasnije vratili smo se pošto su kiše bile prestale, a vrelo sunce osušilo ulice. Bilo je nekoliko dana posle Đurđevdana, praznika koji u Srbiji označava dolazak proleća.

Na taj dan cela Srbija ustaje u zoru i odlazi u šume i polja, bere cveće, igra, peva i celog dana svetkuje. Pa čak i ovde, u ovom prljavom, pretrpanom gradu, s tragičnom tugom rata i pomora nadvijenom nad svaku kuću, ulice su pružale veseo izgled. Seljaci su svoja prljava teška odela i kožuhe zamenili letnjom odećom od izvezenog bleštavog platna. Sve žene nosile su nove haljine i nove svilene marame, ukrašene čvorovima od pantljika, lišćem i cvećem čak su i volovski jarmovi i glave volova bili ukrašeni granama ljubičastog jorgovana. Ulicama su trčale šašave Cigančice u šalvarama neobičnih, divnih boja, u jelecima koji su se presijavali od zlatnih žica u tkanju, i sa zlatnicima u ušima. Sećam se i pet krupnih, snažnih žena s lopatama na ramenima, koje su uz pesmu promarširale sredinom ulice da zauzmu mesto svojih mrtvih muževa u poljskom radu. Primio nas je, u svom sedištu, pukovnik Subotić, šef Crvenog krsta. Opisao nam je strahoviti nedostatak svih medicinskih potrepština u Srbiji i dočarao nam reljefno sliku ljudi koji su umirali na ulicama Niša svega mesec dana ranije. Primetio sam na njegovom krevetu lep seljački ćilim. To mi je istkala majka rekao je on jednostavno u selu iz koga sam. Ona je seljanka. Svi smo mi u Srbiji seljaci, i to je naš ponos.

Vojvoda Putnik, glavnokomandujući naše vojske, siromah je; njegov otac je bio seljak. Vojvoda Mišić, koji je dobio veliku bitku posle koje su Austrijanci izbačeni iz naše zemlje, seljak je. Mnogi poslanici Skupštine, našeg parlamenta, seljaci su i sede u njoj u seljačkom odelu. Pogledao je na krevet. A na ovom krevetu, na tom istom ćilimu koji vam se toliko sviđa, moj sin je umirao od tufusa, a ja sam stajao gde sada stojim i gledao ga kako umire, pre dva meseca. Šta ćete. Moramo da vršimo svoju dužnost…

Ispravio se s vidljivim naporom. Želite, dakle, da vidite jednu tifusnu bolnicu? Ah, one sada nisu zanimljive. Najgore je prošlo. Ali daću vam pismo za Stanojevića u Ćele Kuli. Odvezli smo se do Ćele Kule, kilometar i po od grada, kasno jednog mračnog popodneva, po pljusku. Ime je tursko i znači „tvrćava od lobanja”; to je bukvalno kula od lobanja srpskih ratnika, podignuta u blizini poprišta velike bitke vođene pre više od jednog veka, kao spomenik turskoj pobedi. Poručnik Stanojević, komandant bolnice, otključao je grčku kapelu koju su Srbi podigli na ovom svetom mestu. U nejasnoj svetlosti lebdela je, ispunjavajući potpuno kapelu, velika okrugla kula od ilovače s nekoliko iscerenih lobanja još ugraćenih u nju i okruženih vencima izbledelog cveća.

Oko ovog mračnog spomenika bile su grupisane zidane zgrade tifusne bolnice i drvene barake gde je smešten višak bolesnika. Vetar je okrenuo ka nama, donoseći zadah tela koja se znoje u groznici, bolesnih ljudi koji jedu, ljudskog tela što truli. Ušli smo u baraku, duž čijih su zidova postelje ležale jedna uz prugu, i pri slaboj svetlosti dveju sijalica mogli smo da vidimo pacijente kako se tresu u svojim prljavim ćebadima, po pet i šest njih natrpano u dva kreveta. Neki su sedeli i apatično jeli; drugi su ležali kao mrtvi; neki su, opet, ispuštali, ropćući, kratke jauke, ili vikali, iznenada uhvaćeni delirijumom. Bolničari, koji su u istoj sobi spavali, bili su svi austrijski zarobljenici. Dobio sam komandu nad ovom bolnicom tek pre tri dana rekao je poručnik. Pre nego što sam došao bilo je prilično loše. Sada umire svega dvadeset bolesnika dnevno. Ima osam stotina pacijenata: vidite da nema mesta ni za njih. Prolazili smo kroz bolesničke sobe pune zadaha, u kojima je zaudaralo na raspadanje i smrt, dok nas nije sasvim obrvalo osećanje bespomoćnostn ovih krupnih ljudi i dok nam se nije smučilo od smrada. Kasnije smo večerali sa Stanojevićem i njegovim štabom mladih lekara i studenata medicine. Dobro crno domaće vino kružilo je oko stola, a u vedrom i živom razgovoru o ratu za trenutak smo zaboravili na nesrećnike koji su s druge strane zida umirali. Stanojević, zarumeneo od vina, hvalio se kako su Srbi smoždili austrijsku armiju. Šta rade ti Francuzi i Englezi vikao je nestrpljivo. Zašto ne tuku Nemce? Treba njima malo Srba da im pokažu kako se ratuje. Mi Srbi znamo da je sve što je potrebno: spremnost da se umre, i rat bi brzo bio gotov…!”

Više od pola veka sve do izlaska knjige u kojoj su smeštena tri dela („Rat u Srbiji 1915” Džona Rida, „Džon Rid u Srbiji” i „Meteorski životni put Džona Rida” autora Vuka Dragovića, koja je izdata 1975. godine) – Ridovi tekstovi o Srbiji i Srbima u Prvom svetskom ratu nisu bili poznati našim čitaocima, bez obzira na to što su reportaže iz „Metropolitena” aprila 1916. godine objavljene i u knjizi Džona Rida „The War in Eastern Europe” (Rat u Istočnoj Evropi).

Razlog za to je 1) knjiga je vrlo retka u Ridovoj domovini i postojala je jezička barijera za one koji nepoznaju Engleski jezik; 2) Izašla je 1916. godine, iste godine kada je srpska vojska tek pristigla na Krf i imala preča posla i pod 3) njegovo političko opredeljenje – socijalista, pozivao roditelje da ne puštaju Američku decu u rat, jer to nije njihov rat. Kao i određene članke koje je pisao za Srbiju, a koji se nisu svideli srpskoj vladi i Vrhovnoj komandi, te mu je iz tog razloga bio zabranjen povratak u Srbiju u jesen 1915. godine uprkos insistiranju predsednika vlade Nikole Pašića da mu se povratak omogući. Sve ovo nije uspelo da baci senku na značaj Džona Rida i njegovih zapisa. Svedočanstva koja je svetu ostavio Džon Rid o stradanju Srbije i Srba 1915. godine više su nego dragocena, jer ih je ispisao izuzetno pronicljiv posmatrač i prilično neutralan svedok događaja.

autor: Mladen Stanković
master istoričar

ODLOMAK IZ KNJIGEmilan novakovic 15

Zemlja najlepše patnje”
Milan Novaković

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com