DruštvoStari Niš

Srbija u ratu, Dan primirja i cena pobede

Istina u aktima vojvode Vuka

Carska Rusija nikada nije prešla preko revizije srpsko-bugarskog vojnog sporazuma po završetku Prvog balkanskog rata koji je doveo do izbijanja međusavezničkog sukoba, tj. Drugog balkanskog rata. Tačnije, preko srpske težnje da, pošto je za zelenim stolom ostala bez skadarskog kraja i Jadranskog primorja, odnosno, bez izlaska na Jadransko more, sve to nadoknadi, držeći čitavu teritoriju oslobođene Makedonije. Na istu teritoriju-jedan deo (istočno od Rodopa i reke Strume) takođe je pravo polagala i Bugarska prema vojnom sporazumu potpisanom u septembru 1912. godine i čiji je garant bila upravo carska Rusija.

Srbiji je stvaranjem Albanije sprečen izlaz na Jadransko more i jedino je Makedonija ostala kao alternativa, kako bi se obostranim teritorijalnim razmenama sa Grčkom prokrčio put ka Egejskom moru. U tom smislu je Srbija sa Grčkom zaključila savez u maju 1913. godine protiv Bugarske, da bi se eventualnim porazom i oduzimanjem dela njene teritorije razmena najbolje izvela na obostrano zadovoljstvo. Rusija je celokupni tajni aranžman preko svojih agenata doznala, pratila i bila strašno ljuta na Srbiju što je radila njoj iza leđa. Otuda su srpsko-ruski odnosi u predvečerje Prvog svetskog rata bili vrlo složeni, bez obzira koliko su se političari, a zatim i istoričari pokušavali da ih prikažu srdačnim.

Rusku ljutnju nakon završetka balkanskih ratova i vidno narušenih odnosa dveju susedskih država na Balkanu, kanalisao je Nikola Hartvig, koji se pokazao kao istinski srpski prijatelj, zagovorajući iz sve snage njene interese u Petrogradu. Službe koje su pratile njegov rad javljale su da je veći Srbin negoli premijer. Međutim, naprasna i ujedno misteriozna smrt ovog osvedočenog srpskog prijatelja pred sam početak novog rata sve je promenila.

Po završetku Drugog balkanskog rata u Skoplju se iz usta srpskih vojnika moglo čuti: “Sad je red na Austriju!“

Jedan takav osećaj doveo je mladog Gavrila Principa iz Sarajeva u Beograd. Taj isti osećaj odveo je srpskog majora Vojislava Voju Tankosića u Topčider da uči Principa gađanju iz revolvera. Najzad, taj osećaj rukovodi đeneralštabnog pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa da izda naredbu svojim oficirima na Drini da propuste Principa natrag u Bosnu, protivno stogoj naredbi srpske vlade da se niko ne sme pustiti da pređe Drinu iz Srbije.

Princip je na Vidovdan, 28. juna 1914. godine pucao u Sarajevu i usmrtio prestolonaslednika Austrougarske monarhije Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Nešto kasnije saznalo se da je ovo ubistvo zapravo organizovao Dimitrijević kako bi se osvetio radikalima zbog osude tajne organizacije „Crna ruka“, pokušaja njenog cepanja i da bi istovremeno onemogućio Nikolu Pašića da posle pritiska javnosti ponovo postane srpski premijer u vreme kada je Narodna skupština bila raspuštena i kada su se pripremali novi izbori. Takođe je srpska obaveštajna služba slala izveštaje da je Ferdinand nepopularan u monarhiji ponajviše zbog njegovog morganatskog braka i duševne bolesti, da mu mađarski premijer ozbiljno radi o glavi i da fizička likvidacija ne bi imala neke teže posledice.

„Ubili smo svilenog (Ferdinanda) u inat Čiča Baji (Pašiću)“ – ponosno su pisali crnorukci, ne znajući da su time samo otkočili obarač nemačkom pištolju koji je trebao da opali u benzin kojim je bila natopljena cela Evropa. Nemci su razotkrili čitavu prepisku, koja je bila sakrivena u aktima kod poginulog Vojina Popovića (Vojvode Vuka) i pala im u ruke na Solunskom frontu. Za vreme okupacije (1941-1944) Nedićeva vlada ju je morala obelodaniti, a komunistička vlast nakon rata uništila u želji da se osveti (u inat) Karađorđevićima koje je Crna ruka dovela na vlast u Srbiji, a kasnije nastradala od njih. Apis i njegovi drugovi bili su sudski rehabilitovani 1953. godine kao Jugosloveni-revolucionari.

Austrijska i mađarska štampa počeli su sve više optuživati Srbiju da je imala velikog udela u vidovdanskom atentatu. Nemačka je povoljno podupirala atake. I tako je srpsko-austrijska kriza prerasla najpre u lokalni, potom i opšti rat.

U čitavoj stvari koja je poslednjih julskih dana krenula niz liticu nije stajao car Franja Josif već nemački Vilhelm, odlučivajući o sudbini Srbije nakon vidovdanskih događaja. On je, uz to, na jedan vešt način uvučen u sukob sa svojim bratom od ujaka, odnosno velikim ruskim carem. Naivno je dopustio poraženim nekadašnjim oficirima u turskoj vojsci, a u vreme julske krize nemačkim generalima, da iz jedne puke osvete zbog poraza u rusko-turskom ratu, proture lažnu vest kako carska Nemačka mobiliše svoje snage protiv Rusije. Tačnije, da bi se izazvao car Nikolaj i na „nemačku mobilizaciju“ odgovori kontramobilizacijom što bi onda primoralo cara Vilhelma da i on izvrši stvarnu mobilizaciju i da se zatim isceniranim incidentima na granici upali veliki ratni požar.

Austrougarska je spremila svoj vojno-ofanzivni plan protiv Srbije još nakon aneksije Bosne i Hercegovine. Međutim, istorija nije dala odgovor na pitanje zašto je njena vojska zvanično prešla granicu tek 10. avgusta 1914. godine. Ovo isto pitanje je svojevremeno postavio general Frank svojim kolegama. Ali, zbog poraza na srpskom bojištu 1914. godine, bio je zajedno sa generalom Oskarom Poćorekom smenjen i samim tim je bilo nezgodno uopšte razmatrati nešto što je moglo da bude povoljno da se drukčije radilo. Tako je ovo njegovo pitanje ostalo u senci zaborava. Pretio mu je i Preki vojni sud, jer je austrougarska vojna kampanja koštala carevinu izbacivanjem iz stroja pola miliona vojnika zbog naopakog rada Glavne komande– kako su neki pokušali da predstave tu istu katastrofu.

Kraljevina Srbija, vidno neoporavljena od balkanskih ratova je u čitavom tom vojno-obaveštajnom procesu u Evropi i nakon vidovdanskog događaja predstavljala samo poligon za ispitavanje ruske reakcije, pri čemu je iskorišćeno bombardovanje Beograda i još nekih pograničnih varoši kao konkretna akcija radi izazova i kao akcija sa pokrićem. Ukoliko bi Rusija nakon jedne takve akcije i provokacije objavila rat Nemačkoj, onda Austrougarska dobija zeleno svetlo iz Berlina i vojno napada Srbiju, prelazeći preko granice. Otuda i kasni napad trupa Dvojne monarhije. U suprotnom, srpsko-austrijski novonastali sukob bio bi razmatran na međunarodnoj konferenciji u Hagu gde bi se rešavalo pitanje atentata, ultimatuma, bombardovanja srpske prestonice i drugo. Austrougarska bi tada neprijateljstva prema susedu prikazala kao „nužnu samoodbranu“, osvetu za sarajevski događaj.

Sama zakasnela invazija austrougarskih trupa na Srbiju će se na kraju pokazati kao pravi Božiji dar za Srbiju, jer su joj se armije mogle na vreme koncentrisati. Da su trupe cara Franje Josifa preko Drine i prema ofanzivnom planu iz 1908. godine krenule samo jednu nedelju ranije, tj. četiri dana nakon zvanične objave rata, veliko je pitanje kako bi se uopšte držala srpska vojska. Dovoljno je reći da tada još ni oficiri nisu znali kojim će jedinicama komandovati.

Pismo Uzelca Pašiću

Prva i druga strana pisma Petra Uzelca Nikoli Pašiću iz Beča, 9. juli 1914. godine
(Arhiv Jugoslavije)

Pravoslavni ili interesni štit oko Srbije

Ruska podrška nije izostala Srbiji u sudbonosnim danima što je čeličilo, kako srpskog premijera, tako i prestolonaslenika Aleksandra Karađorđevića. Ipak, da li je to carska Rusija učinila na bazi tradicionalnog slavjanstva (pravoslavni štit) ili shvativši da bi Srbija bila jedna dobra zaštita od austro-nemačkog prodiranja na istok (strateški štit) i da je s toga treba podržati svim sredstvima, uključujići i vojna, ostaje velika dilema u istorijskim krugovima.

Engleski ambasador u Sankt Petersburgu (Petrogradu) je još 1910. godine, znao za složene rusko-nemačke odnose i julsku krizu četiri godine kasnije posmatrao u kontekstu tih odnosa, nikako konflikta između Beograda i Beča. Ruski ambasador u Londonu izjavio je da bi prihvatanjem uslova iz ultimatuma, koji je upućen 24. jula, Srbija postala Austrougarski vazal i da je mišljenje Rusije da to ne sme dozvoliti. Vrlo je zagonetna ova izjava i može se tumačiti dvostruko. Ili je Rusija videla Srbiju kao podanika Austrougarske i time kao potencijalnu pretnju ruskim interesima na Balkanu, ili, pak, kao porobljenu od Dvojne monarhije. Ruski ministar inostranih poslova Sazonov saopštio je engleskom ambasadoru da Rusija ne dozvoljava da se Srbija nagodi sa Austrougarskom, jer su akcija i pritisak monarhije zapravo upereni protiv Rusije i da je pravi cilj da se na Balkanu prekine status quo i na istom području uspostavi hegemonija Centralnih sila. To je konkretno značilo da će Rusija ući u rat kako bi Srbija isto tako vojnim angažovanjem bila tampon zona austrougarskog prodora prema istoku.

Na tom istom putu stajala je takođe i Bugarska. S toga nije čudno što je na samom početku srpsko-austrijskih sukoba Sazonov saopštio Pašiću, da je njegova zemlja ušla u rat radi zaštite Srbije i da očekuje da će srpska vlada bez kolebanja poći u susret zavetnoj želji, da se uspostavi bratstvo među slovenskim narodima, u prvom redu među Srbima i Bugarima. Pašiću je bilo jasno da se pod tim podrazumeva davanje teritorijalnih ustupaka Bugarskoj. Takođe će u svojim zabeleškama staviti da će Rusiji srpski istočni sused mnogo više trebati za buduće aktivnosti.

Pobedama u bitkama na Ceru, kasnije Drini i Kolubari postaje jasno da je Kraljevina Srbija vidno ojačala svoje pozicije. Zato uopšte nije slučajno zbog čega je i jedno zasedanje Narodne skupštine najavljeno za 7. decembar–četiri dana nakon protivofanzive u Kolubarskoj bici i pouzdanih saznanja da se austrougarska vojska povlači. To je učinjeno najviše zbog toga što novopostavljeni ruski izaslanik grof Trubeckoj još nije doputovao u Niš, a koji je lako mogao da odloži zasedanje, videvši da se tu vrlo ozbiljno radi protiv ruskih interesa. Trebalo je brzo raditi i Srbija na tom zasedanju zvanično ističe svoj ratni cilj kojim će težiti oslobođenju, ali i ujedinjenju svog, hrvatskog i slovenačkog naroda u jednu zajedničku državu. Upravo se u toj proklamaciji-Niškoj deklaraciji ogleda mudrost srpskih političara, koji su kasnije od antijugoslovenskih zagovornika optuživani da su njome zapravo utirali put budućem Jugoslovenstvu, velikoj utopiji i uzaludnim žrtvama.

Sam proces mora se posmatrati malo šire. Srbija je još na početku rata bila pobornik Balkanskog saveza gde su vidnu ulogu imali saveznici sila Antante koji su pokušali okupiti balkanske države u cilju vojnog delovanja prema potrebama i savezničkim planovima. Da cepanje Austrougarske države ujedinjenjem tamošnjeg hrvatsko-slovenačko-srpskog življa sa onim iz Srbije nije stavljeno kao glavno, srpska vojska bi imala bez savezničke vojne pomoći i, izuzimajući Crnu Goru, vojnički usamljena na Balkanu, nastupati na teritoriji Austrougarske kako bi olakšala pritisak na drugim savezničkim frontovima. Iznuđenim rešenjem-Niškom deklaracijom, političari su se odrekli Balkanskog saveza, praktično ga napustili, proklamovali svoj ratni cilj s kojim su se saveznici u vreme evidentnog austrougarskog poraza na teritoriji Srbije morali nekako pomiriti. Srbija je decembarskom deklaracijom i nekom vrstom pobune jasno postavila zahteve za onim teritorijama na koje su pretendovali Italija i Rumunija s obzirom da su na istim živeli narodi koji su trebali da se ujedine pod krunom Karađorđevića. Sile Antatne su po svaku cenu želele pomenute države pridobiti na svoju stranu. S druge strane, Srbiji su uzimane teritorije kojim bi častili budući balkanski saveznici (Italija i Bugarska) u cilju očuvanja i jačanja vojnog saveza. Tako je jednim diplomatsko-političkim manevrom od saveznika u poslednji čas kupljen preko potreban mir da bi se vojnički redovi malo oporavili nakon silnih iskušenja u prvoj ratnoj godini i kada je napao novi neprijatelj-pegavi tifus.

Veliko je pitanje da li bi se dobro istrošena srpska vojska iz pohoda na teritoriji Dunavske monarhije mogla vratiti kao pobednik i da li bi onda Bugarska i dalje ostala neutralna, gledavši eventualni vojnički poraz svog suseda koji ju je porazio u prethodnom ratu. Srbija je zato inteligento rekla: dali smo najviše što smo mogli-sada su na redu saveznici. U tome je i najveći značaj istorijske Niške deklaracije, koju su saveznici smatrali „nožem u leđa“, a srpski političari preko potrebnim odmorom.
Srbija i Crna Gora su cenu velike pobede u prvoj ratnoj godini platili sa 200.000 izbačenih vojnika iz borbenog stroja.

Propuštena istorijska prilika

Ulazak Turske u rat na strani Centralnih sila u novembru 1914. godine sve je promenio. Objavljen je džihad i Srbija se našla pod svakodnevnim udarima pobunjenih arnautskih plemena. Pobunjenici predvođeni Isom Boljetinijem zapretili su u februaru 1915. godine zauzimanjem Prizrena, dok su pobune regruta sa područja Kosova i Metohije i Makedonije u srpskoj vojsci bile česte pojave. Na taj način se srpska vojska i dalje angažovala nakon zatišja u ratu protiv Austrougarske.

Bugarska je u novonastalim okolnostima došla na dnevni red po pitanju vojnog angažovanja, a sa njom i Grčka i Rumunija. Poslednje države su prema vojnom sporazumu iz 1913. godine imale napasti Bugarsku ukoliko bi ova napala Srbiju ili jednu od ovih država. Pred ruskim vojnim krugovima je u prvom planu stajala prevlast na Bosforu i bitka za Dardanele. Rusija je u tom cilju favorizovala Bugarsku ne bi li njenim prilaskom na strani Antante i ona napala Tursku. Veliki uticaj na Balkanskom poluostrvu zbog bitke za Dardanele ponovo počinje da dobija i Engleska iako je ona znatno ranije to prepustila Rusiji. Mada se dugo vremena u istorijskim krugovima naivno verovalo da je Engleska organizovala Dardanelsku pomorsku ekspediciju gde je učešće uzelo milion njenih vojnika, ispostavilo se da je Rusija zbog ugrožavanja Krima bila glavni zagovornik najveće pomorske bitke, dok je Engleska samo ispunjavala savezničke zahteve.

Cenu Bugarskog ulaska u rat na strani Antante imala je da plati Srbija ustupanjem Makedonije i sa poratnim kompezacijama u Hrvatskoj, Bosni i Sloveniji usled čega su nastali mučni pregovori koji su se protezali sve do septembra 1915. godine i prilaženja Bugarske taboru Centralnih sila. Za vreme tih teških pregovora jasno se videlo da je slavjanski štit zaista bio interesni. I sam razočarani Pašić je u poverenju rekao svom najbližem saradniku Stojanu Protiću: „Sada mi je jasno da mi nemamo saveznike a moramo zbog naroda da se pravimo da ih imamo“.

Pašićeva zabeleška

Pašićeva zabeleška u vezi ruskog favorizovanja Bugarske iz 1914. godine
(Arhiv Srpske akademije nauka i umetnosti) 

Srpska vrhovna komanda razmišljala je malo drukčije. Za razliku od političara gledala je da država ima svoj ratni cilj, ali i dalje ostane u Balkanskom savezu i da vojska napadne na teritoriji Dvojne monarhije na opšte zadovoljstvo saveznika. Ali, nije bilo pametno da 300.000 izmorenih vojnika, 200.000 koji su pripadali trećem pozivu i poslednjim odbranama i još 60.000 crnogorskih bude gurnuto u veliku vojnu avanturu na teritoriji Austrougarske sa neizvesnim ishodom. Srpskim predviđenim snagama trebalo je da se priključi barem 300.000 nepotrošenih savezničkih vojnika predviđenih za predstojeću Dardanelsku ekspediciju i da tako skupa napadnu vojnički uzdrmanu Austrougarsku. Sve što su saveznici trebali da učine to je da iz Soluna u Makedoniju pošalju trupe koje bi se spojile sa srpskim i skupa krenuli preko Drine i Save. Ovako velika saveznička vojska zastrašila bi Tursku, sa njom i Bugarsku, koja bi onda ili ostala neutralna ili bi prišla saveznicima, baš kao i Grčka, Rumunija i Italija i u skladu sa savezničkim opštim planom, isto tako skupa napali Austrougarsku, smenjujući srpsku, englesku i francusku vojsku. Austrougarska takav snažan i kombinovani vojnički pritisak sigurno ne bi izdržala. Nemačka bi ostala usamljena nakon njenog izbacivanja iz rata. Na taj način bi se izbacivanjem Dvojne monarhije završio ne samo rat u Evropi već i čitav svetski rat.

Saveznici nisu razmatrali ove zahteve, žrtvujući milion svojih vojnika u Dardanelskoj ekspediciji od koje su mnogo očekivali. Uz to, nemačko pojačanje je stiglo na vreme i stvoren je pomorski gvozdeni bedem. Saveznička taktika je bila da imaju osiguran bok dok napadaju na Mramornom moru. To je bilo mirovanje Bugarske ili makar njeno prilaženje Antanti na štetu uzimanja srpskih teritorija, ali takođe i srpsko vojno angažovanje na teritoriji Austrougarske, kako bi se sprečio eventualni austrougarski napad, što je moglo ozbiljno Bugarsku da pokoleba, natera je da se priključi Centralnim silama i pokvari savezničke planove. Engleska nikada nije mogla Rusiji da zaboravi žrtve koje je dala za ovu najveću pomorsku avanturu u istoriji čovečanstva.

Veliki porazi carske ruske vojske na Istočnom frontu u avgustu 1915. godine, uticali su na bugarske krugove u Sofiji da shvate da je ruski kraj blizu i da se treba prikloniti jačem.
Međutim, zbog velike privrženosti Rusiji i ceneći sve njene doprinose prema srpskoj državi, naročito, što je na izričito zahtevanje ruskog cara, srpska vojska spašena od sigurne propasti, srpski političari nikada nisu govorili o stvarnim razlozima ulaska Bugarske u rat na strani protivnika Srbije. Tačnije, da su je ruski porazi svrstali na stranu ruskih protivnika. Uvek su govorili o bugarskom neverstvu, željom za osvetom, uplivom germanofilskih elemenata još od početka rata, upadom bugarskih komita u proleće 1915. godine i sl.

Srbija je cenu savezničkog nerazumevanja i naopakog taktiziranja u drugoj ratnoj godini platila sa 300.000 izbačenih iz borbenog stroja, najviše nakon njenog povlačenja preko Albanije.
Isto tako je bez savezničke saglasnosti i pristanka napala severnu Albaniju krajem maja 1915. godine pod izgovorom da sprečava svakodnevne arnautske upade i za vrlo kratko vreme zagospodarila i centralnim delom – Elbasanom i Tiranom. Istog meseca je Italija zvanično prišla bloku sila Antante i optužila Srbiju da se uz pomoć Austrougarske praktično prošetala kroz Albaniju. Rusija je zapretila uskraćivanjem vojne pomoći, dok je Engleska tražila objašnjenje za vojnu akciju.

U vojnim krugovima nije se isključivala i mogućnost osvajanja celokupne Albanije, po cenu sukoba sa Italijom koja je osvojila Valonu, i izlaska na Jadransko more uz pomoć Esad-paše. Isti se ranije pokazao kao srpski saveznik-spreman za saradnju. Još prilikom njegovog boravka u Nišu krajem septembra 1914. godine postignut je sporazum prema kojem je trebalo da se izgradi pruga na jadranskom Draču, dok bi Srbija dala nadoknadu vlasnicima oduzetog zemljišta za tu izgradnju.

Srpska vojska je u istoj vojnoj intervenciji uspela da zarobi i preda mu Hadži-Ćamila iz Tirane, njegovog velikog protivnika, vođu muslimanskog ustanka protiv albanskog kneza Vilhlema (Vida) i čoveka koji je imao veliki ugled kod Albanaca, jer je osuđivao bogatstvo i luksuz a sve što je lično posedovao podelio je siromašnima.

Posedanje jednog dela Albanije pokazaće se u datim prilikama i teških pritisaka kao još jedan proračunat i pametan potez. Nešto kasnije će se preko zauzetih teritorija povlačiti glavnina srpske vojske sa starim kraljem Petrom i na put spasa i vaskrsnuća. U protivnom, Srbija bi doživela sudbinu Crne Gore, koja je izgubila i državu i vojsku i vladu.

Nastaviće se…

 

Autor: Aleksandar Dinčić, istoričar

 

 

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com