Stari Niš

Prva niška gimnazija Stevan Sremac

Prva niška gimnazija Stevan Sremac je najstarija gimnazija u Nišu, osnovana 27. septembra 1878. godine, ukazom kneza Milana Obrenovića.

Svoju obrazovno-vaspitnu delatnost gimnazija je započela deset meseci nakon oslobođenja Niša od Turaka, 1. oktobra 1878. Najpre u skromnim uslovima jedne privatne kuće, a potom u novoizgrađenom objektu u kome se i danas nalazi, u istom prostoru zajedno sa gimnazijom „Bora Stanković“.

U ovoj zgradi je do 1966. radila i gimnazija „Svetozar Marković“ koja je Odlukom organa tadašnje opštine Niš, preseljena u prostorije doma učenika srednjih škola u Nišu. U čast Stevana Sremca, koji je od 25. septembra 1879. do 1890. godine, obavljao dužnost predavača, gimnazija nosi njegovo ime od školske 1951/1952. godine.

Od svog osnivanja prva niška gimnazija promenila je više naziva: Niška gimnazija (1878-1898), Gimnaziji kralja Milana Prvog u Nišu (1898-1903), Srpska Kraljevska gimnazija u Nišu (1903-1929), Prva niška muška realna gimnazija (1929-?), Državna realna gimnazija u Nišu (?-1951), Gimnazija Stevan Sremac (1951-?), Prva niška gimnazija “Stevan Sremac” (?—?).

Školsku zgradu u Ulici Voždovoj 27, površine 3.874m2 koriste u dve smene Gimnazije Stevan Sremac i Bora Stanković. Prostorna opterećenost (dnevno kroz školu prođe 1.600 đaka) otežava rad obe škole. Svaka škola u svojoj smeni koristi 25 učionica, od kojih su četiri manjeg kapaciteta i ne zadovoljavaju propisane normativ za korišćenja prostora.

Zajednički se koriste kabineti za fiziku, hemiju i biologiju i fiskulturna sala. Gimnazija Bora Stanković ima zasebna dva kabineta za računarstvo i informatiku, kao i biblioteku sa preko 10 hiljada knjiga. U školi se nalazi i svečana sala koju koriste obe gimnazije i koja služi za svečanosti i događaje koje priređuju obe škole.

Zgrada „Žute gimnazije“, poznate i kao „Aždaja iz Jeronimove ulice“, u kojoj je 1878. osnovana Prva niška gimnazija.

Uslovi pre osnivanja

Borbe za oslobođenje Niša od Turaka, Kneževina Srbija je otpočela 29. decembra 1877. Knez Milan Obrenović je ušao u Niš 11. januara 1878. Članom 3 Sanstefanskog sporazuma Niš je pripojen Kneževini Srbiji. U periodu od oslobođenja do Majskog prevrata Niš je često nazivan Druga prestonica Srbije.

Niš je posle oslobođenja postao pogranični garnizon, a nakon povlačenja Turaka i njihovih školovanih ljudi, ostao je i bez privrede, valjane zdravstvene zaštite, školskih, kulturnih i drugih ustanova. Početkom 1878. u Nišu je živelo 12.801 stanovnika. U gradu je bilo jako malo visoko školovanih ljudi među Srbima, o čemu govore činjenice da je: „pri prvom popisu stanovništva, neposredno nakon oslobođenja Niš imao 1.915 pismenih muškaraca i 73 pismene žene, odnosno 15 % od popisanog stanovništva“. Veliki broj neobrazovanih zahtevao je hitno otvaranje škola opismenjavanje stanovništva i stvaranje obrazovanog kadra, kako bi se iz mrtvila pokrenule i oživele sve navedene delatnosti u Nišu i okolini.

Jedina opštinska zgrada, namenski građena za školu bila je ova iz turskog period kod Sabornog hrama.

Odmah po oslobođenju u higijenskom pogledu u gradu je bila stravična slika. Kuće su uglavnom bile neuslovne za stanovanje, kao i zatečene osnovne škole (uništen inventar, nedostatak sredstava za nastavu knjiga i drugih učila), ulice uzane, prljave kao i dvorišta u koja se izlivala otpadna voda. U dvorištima se slobodno čuvala stoka a vodosnabdevanje i uklanjanje otpadaka bilo je nerešeno, te su zbog velike blizine zagađivača i bunara bile česte epidemije crevnih zaraznih bolesti.Tuberkuloza, trbušni tifus, dizenterija, malarija i polne bolesti harale su gradom zbog nepostojanja zdravstvenog vaspitanja i školovanih lekara i drugog zdravstvenog osoblja za pravovremeno lečenje obolelih. Gradom je vladala velika smrtnost njenih građana, što je zahtevalo hitno osnivanje bolnice, i za tu namenu školovanje kadre.

Prema podacima o socijalnoj strukturi, nastavom u osnovnim školama Niša najviše su bila obuhvaćena deca iz bogatijih slojeva društva; deca trgovaca, zanatlija i činovnika. Posle rata velika oskudica je bila i u školskom prostoru, i trajala je i veliki broj godina i posle oslobođenja. Jedina opštinska zgrada, namenski građena za školu bila je ona iz turskog period kod Sabornog hrama, a u toj školi odmah posle oslobođenja (školske 1877/78) bilo je 4 odeljenja, 4 učitelja i 312. đaka.

Profesori Gimnazije iz 1900.: urednici časopisa Gradina. Stoje: Jeremija Živanović (glavni saradnik) i Milan A. Kostić (saradnik). Sede: Svetozar Obradović (vlasnik), Milan Banić (urednik) i Todor Kobliška (saradnik).

Oslobađanjem Niša od Turaka i ulaskom u grad srpska vojska građanima Niša nije donela samo slobodu već i privredni prosvetni i kulturni preporod. Sa njom u Niš pristižu i prvi školovani ljudi koji pokreću aktivnost za osnivanje škola, među njima i gimnazije u Nišu.

Značaj osnivanja

Nakon oslobođenja Niša od turaka 1877. godine, u Nišu i široj okoline trebalo je rešiti niz problema, kakao bi se što pre likvidiralo nasleđe zaostalo iz turskog perioda i što pre u gradu uspostavio korak sa savremenim buržoaskim tokovima u Srbiji i Evropi s kraja 19. veka. Ubrzani razvoj zanatstva, saobraćaja, zdravstva, privrede, državne admenistracije i komunikacija u državnoj upravi u Nišu, kao drugom po značaju gradu u Kneževini Srbiji, tražio je sve veći broj pismenijih ljudi sa mnogo više opštih i stručnih znanja.

Veliki broj nepismenih i neškolovanih radnika, šegrta, kalfi i nepismenih seljaka u selima oko Niša, nije mogao da obezbedi privredni i kulturni napredak ovom gradu i Kneževini Srbiji. Za razvoj proizvodnih snaga, materijalno bogatstvo, kulturu i prosvetu kao i širu nadgradnju društva nametala se potreba da se u gardu Nišu što pre osnuju nove osnovne, stručne i druge niže više i srednje škole.

Gimnazija kao najpopularnija i najkompletnija srednja škola, bila je predodređena da da najbolje obrazovanje. Kao takva izbila je u prvi plan i postala prva srednja škola i „bastion kulture“ u tek oslobođenom Nišu.

U svetlu ovih saznanja, možemo shvatiti koliko je značaj u tom periodu imalo otvaranje Prve niške gimnazije, kao prve srednje škole, ne samo za Niš već i za znatno šire prostore jugoistoka Srbije.

Osnivanje Prve niške gimnazije imalo je snažan uticaj na kulturni i obrazovni nivo u gradu Nišu koji se ogledao u sledećem:

Eminentni profesori Gimnazije; Stevan Sremac, Stevan Nikšić, Henrih Liler i Spira Kalnik, zajedno sa Miloradom Petrovićem, učiteljem iz Sićeva i Mihajlom Dimićem, glumcem, 1887. godine, osnovali su prvo pozorište u Nišu pod nazivom „Sinđelić“.

Njihovom zaslugom i velikim zalaganjem prvog delovođa čitaonice profesor Stevan Sremac, u Nišu je 1879. godine, osnovana prva čitaonica za građane. Iako je na početku rada čitaonice, broj čitalaca (članova) bio je mali, iz godine u godinu, sa porastom broja pismenih u Nišu, interesovanje čitalaca je sve više raslo. Tako je čitaonica 1880. imala 107 članova. Čitaonica je pored brojnih domaćih časopisa posedovala i brojne inostrane publikacije: ruske (3), turske(1), nemačke i francuske (8)… 22 domaća i strana lista i časopisa.

Profesori Gimnazije su 1894. godine pokrenuli osnivanje Niške gradske biblioteke uz svesrdnu pomoć episkopa niški Jeronim Jovanović, koji je svojim testamentom, od 13. maja 1894. godine, za potrebe biblioteke zaveštao, svoju kuću i svoju biblioteku od 378 knjiga i preko 600 svezaka.

Vlasnik, urednik i saradnici petnaestodnevnog časopis za zabavu, pouku i književnu kritiku, „Gradina”, koji je osnovan januara 1900. i izlazio u Nišu do oktobra 1901. bili su takođe profesori gimnazije.

Tako je pred kraj 19. veka, zajedno sa nešto kasnije osnovanom Privatnom nepotpunom šestorazrednom školom za žensku decu i Učiteljskom školom, Niš postao stecište jakih intelektualnih kadrova, i posle Beograda drugi veliki školski, prosvetni i kulturni centar Srbije, u kome su s kraja 19. i početkom 20. veka izlazila 54 časopisa štampana u pet Niških štamparija.

Gimnazija kroz tri veka

Gimnazija u 19. veku

Prva gimnazija u Nišu počela je sa radom neposredno po oslobođenju grada od Turaka, s jeseni 1878, na osnovu odluke Vlade Kneževine Srbije i posebnog ukaza Milana Obrenovića.[a] Za početak rada gimnaziji određen je 1. oktobar 1878, a za izvođene nastave privatna kuća Bega Đakovija u Jeronimovoj ulici u Nišu.

Zbog oskudnog prostora i slabe opremljenosti u nenamenskoj zgradi za gimnaziju, nastava se odvijala u otežanim uslovima. Zato su roditelji učenika i imućnije Nišlije u novčanim iznosima i školskim inventarom svesrdno pomagali „da se nedaće prevaziđu i školi omoguće što povoljniji uslovi za rad.“

Jedan od pet prvih nastavnika bio je Stevan Sremac, čije ime danas nosi gimnazija.

Jedan od pet prvih nastavnika bio je Stevan Sremac, čije ime danas nosi gimnazija.
Prve školske godine (1878/79) upisano je 48 učenika, u dva odeljenja prvog razreda, koja su formirana 20. novembra 1878. U gimnaziji su se učili po prvom programu sledeći predmeti: nauka hrišćanska, srpski jezik, latinski jezik, francuski jezik, nemački jezik, matematika, istorija, (srpska i opšta), zemljopis (politički, matematički, fizički), jestvenica (minerologija, botanika, zoologija), fizika (sa osnovima hemije), crtanje, krasnopis i telesno vaspitanje. Na završnom ispitu đaci su polagali predmete: crkvena istorija, srpski jezik, nemački jezik, geografija, aritmetika, mineralogija, crtanje i krasnopis.

U kratkom izveštajo o niškim srednjim školama iz 1883/89 godina, zapisano je da je tada bilo 329 učenika u sedam razreda, sa 18 maturanata (16 položilo maturu); 23 ponavljača, i 2 đaka koja su izgubila pravo na obrazovanje.

Školske (1879/80) znatno se povećavao broj đaka i predavača pa je niška gimnazija počela da radi po nastavnom planu i programu za sedmorazrednu gimnaziju, a imala je I, II i III razred muške i nešto malo ženske dece, i pet nastavnika među kojima je bio i Stevan Sremac. Godine 19883/84 gimnazija je imala sedam razreda, a za deset godina svoga rada u prvom veku postojanja brojno stanje učenika naraslo je na 400.

Viši tečaj učila su samo deca iz imućnijih porodica: Socijalno poreklo 480 učenika po statistici nastave za 1988/99 je sledeće: sveštenika 21, državnih činovnika 130, opštinskih i privatnih činovnika 16, nastavnika 19, advokata, lekara, apotekara 23, trgovaca 124, zemljoradnika 45, zanatlija 46, služitelja 6, nadničara 14, nepoznato 35.

Niška gimnazija je, bila glavni inicijatori, organizatori i nosioci kulturnog i prosvetnog preobražaja Niša. Zaslugom učenika i profesora gimnazije u Nišu se krajem 1879. godine, osnovana je prva čitaonica za građane. Broj članova-čitalaca u početku bio je mali, ali je neprestano iz godine u godinu, sve više rastao. Pored brojnih domaćih časopisa čitaonica je imala i veći broj: ruskeih, francuskih, turskih i nemačkih časopisa i knjiga. Prvi delovođa gradske čitaonice bio je profesor Stevan Sremac.

Novembra 1882. godine, učenici Gimnazije pomognuti profesorima, osnovali su i Prvu literarnu družinu „Unapređenje“, da bi aprila 1888. godine, po odobrenju profesorskog Saveta škole, iz osnovane biblioteke nastala i Đačka Literarna družina „Njegoš“.

Generacija učenika 7 razreda iz 1910. godine

Gimnazija u 20. veku

U ovom veku težišna uloga i zadatak gimnazija bio je da učenicim da više obrazovanja i vapitanje i što bolje ih pripremi za slušanje univerzitetske nastave.

Kako ni na početku 20. veka gimnazija nije imala svoju zgradu, već se nastava izvodila u privatnim kućama i drugim namenskim zgradama, na konferenciji građana Niša održanoj 6. septembra 1903. u bivšem hotelu „Evropa“, doneta je odluka da se izgradi nova zgrada gimnazije. Kao prostor za zgradu određen je plac na kome se nalazila Mithad-pašina zanatska škola (Islahana) u ulici Stambol kapija, danas Vožda Karađorđa. Temelj zgrade osvešćen je 1912. a radovi na zgradi izvođeni su od 1912. do 1914, kada su nakon izbijanja Prvog svetskog rata privremeno prekinuti.

Gimnazija u Prvom svetskom ratu

U početnim godinama Prvog svetskog rata u Niš, i gradsku i vojnu bolnicu, 1914. i 1915. slivala sa severa i zapada Srbije, ne samo „reka“ mnogobrojnih izbeglica, ranjenika i bolesnika već i „najezda“ miliona vašiju i bakterija, uzročnika epidemija bolesti. Masovna pojava zaraznih bolesti dovela je do toga da Srbija uprkos sjajnim pobedama na bojnom polju postati – zemlja smrti, a njena „ratna prestonica Niš“ i Moravska stalna vojna bolnica u njoj najveća epidemiološka zarazna bolnica u Srbiji.

S leve strane ulice Stambol kapija, u nastavku Sreskog načelštva, započeta je gradnja gimnazije 1912. godine

Niš je u tom periodu stravično izgledao, kako kaže jedan od očevidaca; …„u gradu je „carovala smrt“, blatnjavim i izlokanim ulicama prolazila su zaprežna kola natovarena bolesnicima, a još češće grubo izrađenim sanducima“… Masovna umiranja ne samo bolesnika već i medicinskog osoblja, zahtevala su ispomoć u kadru, te na apele upravnika u ispomoć je bolnici dodeljeno nekoliko međunarodnih sanitetskih ekipa i 168 ratnih zarobljenika.

U takvim uslovima gimnazija je privremeno pestala sa radom, a njen učionički prostor dobija drugu namenu: „… U nedovršenu zgradu niške gimnazije kao ispomoć smešta se Moskovska hirurška vojna bolnica. Njen upravnik bio je poznati hirurg dr S. I. Sirotkin, a lekari dr V. V. Semjanikova, Srbin dr Arsenije Džuverović i dr N. V. Marcinkovičeva…“ A u zgradu „Žute gimnazije“ smešteno je Ministarstvo prosvete, koje je tu radilo u period od jula 1914. do oktobra 1915. godine,, kada je Niš bio ratna prestonica Srbije, tako da je Gimnazija radila u otežanim uslovima, praktično bez odgovarajućeg školskog prostora.

Oktobra meseca 1915. žestoke borbe vođene su sa Bugarima u dolini Nišave gde su snage Druge armije pružaju žilav otpor. Ono što bugarske snage nisu mogle da učine u dolini Nišave uspele su u oblasti Vranja, gde su 16. oktobra presekle prugu Niš Skoplje, i zauzele deo Makedonije sa Skopljem. Kada je Treća armija napustila Paraćin, vojvoda Stepa je naredio Šumadijskoj diviziji drugog poziva da u noći 3/4. novembra obustavi odbranu Niša pošto je iz grada evakuisan sav ratni materijal i rezerva hrane.

Posle povlačenja srpske vojske iz Niša, 6. novembra 1915, jedinice iz sastava Prve bugarske armije ušle su u Niš i odmah uspostavile žestok teror. Grad je postao privredni i kulturni centar okupiranih teritorija, sedište vojnih i administrativnih organa bugarske okupacione vlasti, u stvari Vojno-inspekciona oblast Morave, sa generalnim guvernerom na čelu. Vlast se nalazila u rukama ljudi dovedenih iz Bugarske, koji su se smišljeno rukovodilinpolitikom: iskoreniti svako osećanje pripadnosti srpskom narodu, uništiti sve tradicije i zabraniti upotrebu maternjeg srpskog jezika. Svako obraćanje vlastima i administraciji i sve žalbe molbe morale su da budu na bugarskom jeziku u suprotnom se nisu uzimale u razmatranje, a podnosilac se kažnjavao kao provokator. Sistematskim radom u školama i učenjem bugarskog jezika, kao obaveznog, vlast je želela da postigne bugarizaciju srpskog življa.

U prvoj godini bugarske okupacije Niša, bugarske vlasti su nastojale da saznaju više o raspoloženju u gradu i držanju školskog osoblja. Građanima i licima koja su napustila Niš pre dolaska okupacionih vlasti, Bugari su oduzeli imanja i kuće, što je dovelo do zastrašivanja i osiromašenja mnogih uglednih niških porodica. Sredinom novembra 1915. godine, počele su deportacije učitelja i nastavničkog osoblja, pravnika, činovnika, trgovcima, zarobljenih oficira, koji su u velikom broju pobijeni u blizini Bele Palanke. Što je olakšalo vlastima uvođenje bugarskog jezika i bugarskih udžbenika u škole.

„U Nišu 1916. osniva se i radi bugarska gimnazija. Pod prinudom uspeli su da okupe stotinak đaka, koji su, mada nerado, pod pretnjom strogim kaznama, morali da pohađaju nastavu. Direktor gimnazije bio je Gonce Kalinov, dok su nastavnički kolegijum činile pretežno žene.”

Za vreme bugarske okupacije u zgradi Niške gimnazije bila je smeštena austrijska vojna bolnica, a nastavu je gimnazija držala na drugim lokacijama u gradu.

Prva namenski izgrađena zgrada gimnazije iz 1922. Arhitektura je u stilu tadašnjih evropskih rešenja, sa bogatom ornamentikom.

Gimnazija između dva Svetska rata

Po završetku Prvog svetskog rata školstvo u Nišu suočeno je sa brojnim poteškoćama. Uništen inventar, nedostatak nastavnih sredstava, udžbenika i nastavnika (poginulih i umrlih na raznim bojištima). Po predratnim nastavnim programima u gimnaziji je marta 1919. nastava, nastavljena, a škola se punila zaostalim generacijama čije je školovanje zaustavio rat. Gimnaziji su privremeno pridodata i odeljenja i učenici prve predratne privatne Više ženske škole, tako da je školsku 1919/20 započelo 1.073 upisanih učenika i učenica i 12 profesora. Te školske godine u nastavu se postepeno vratilo još 17 profesora sa raznih bojišta (na kojima je poginulo 6 profesora i veliki broj đaka). Nastavu je organizovao renomirani direktor škole Milan Binić, koji je sa celom generacijom maturanata prošao kroz ratne nedaće.

Po odluci Ministarstva prosvete, od 1919. godine u Niškoj muške gimnaziji je učilo i 517 učenica bivše privatne šestogodišnje ženske škole, u posebnim odeljenjima. Kasnije su učenice preseljene u staru zgradu „Žute gimnazije“, poznate kao „Aždaja iz Jeronimove ulice“, koja je bila ograđena zidom, što je bilo od značaja za konzervativnu sredinu u Nišu.

Iz neuslovnih privatnih kuća i drugih zgrada (gostionica „Pariz“, zgrada „Zelene“ i „Žute gimnazije“) gimnazija se uselila u 10 učionica u prizemlje nezavršene zgrade nove gimnazije, bez prozora i vrata, sa klozetom u nesređenom dvorištu itd.

Na nesreću u takvim uslovima 5. septembra 1920. dolazi do požara u kome je izgorelo sve osim zidova. Posle požara jedno vreme gimnazija nije radila da bi potom nastavila nastavu prvo u zgradi susedne osnovne škole „Vožd Karađorđe“, potom od februara 1921. u gardijskoj kasarni, sve do potpunog osposobljavanja gimnazijske zgrade u Voždovoj 27, 1922. godine, u kojoj se gimnazija i danas nalazi.

Realne gimnazije u Nišu slavile su Svetog Savu kao školsku slavu (što i danas čine), o čemu svedoči jedna od pozivnica za proslavu školske slave iz 1934.

Nakon požara, u kome je do golih zidova izgorela zgrada gimnazije, nastava je nekoliko meseci, školske 1920/21, izvođena u susednoj OŠ „Vožd Karađorđe“.

Između dva svetska rata prilike u Srbiji bile su jako teške, jer je ekonomska kriza sve više jačala, a fizionomija gimnazija ostala je ista iako se uvidelo da ona produkuje višak činovnika I umesto reformisanja i jačanja srednjeg školstva dolazi do smanjenja broja gimnazija u Jugoslaviji. Tako su 1929. ukinute mnoge osmorazredne gimnazije. Prva niška gimnazija je uspešno preprodila tu reformu, ali je sve do Drugog svetskog rata od države bila zapostavljena. U takvim uslovima, u kojima je rad bio otežan, a učenici bili izloženi brfojnim zabranama, kaznama pa i zatvorskim, pod uticajem KPJ i oktobarske revolucije, došlo je do štrajka učenika šestomesečnog i dvanaestomesečnog tečaja. Za zaštitu učenika u Niškoj gimnaziji kod ministra prosvete založio se Moša Pijade, svojeručnim pismom, koje je kao tadašnji urednik, objavio u časopisu „Slobodne reči“

Krajem školske 1939/1940 u Niškoj muškoj realnoj gimnaziji bilo je 1.314 učenika. Veliki broj učenika primorao je Ministarstvo prosvete da otvori još jednu gimnaziju, „Drugu mušku realnu gimnaziju“.[g] Izdvojena su 19 odeljenja sa 794 učenika, a nastavu je Druga muška realna gimnazijau izvodila, jednim delom u zgradi Ženske a jednim delom u zgradi Prve muške gimnazije. Razdvajanje učenika u dve gimnazije je najverovatnij učinjeno iz političkih razloga kako bi se lakše sprovodila politička kontrola učenika i nastavnika.

Realne gimnazije u Nišu slavile su Svetog Savu kao školsku slavu (što i danas čine), o čemu svedoči jedna od pozivnica za proslavu školske slave iz 1934. godine

Gimnazija u toku Drugog svetskog rata

Kao produžena ruka okupatora 30. aprila 1941. formirana je srpska kvislinška uprava pod nazivom Savet komesara. Jedno od najvažnijih polja na kojima je delovala srpska kvislinška uprava u toku Drugog svetskog rata bila je prosveta.

Ubrzo posle uspostavljanja srpske uprave počele su organizacione pripreme za stvaranje novog koncepta obrazovanja i školovanja, od osnovnog do najvišeg. Prosvetna politika, bila je jedno od sredstava za ostvarivanje ciljeva okupatora na nemačkom okupacionom području u Srbiji. U tome su posebno važnu ulogu imale škole i udžbenici istorije. Polazeći od konstatacije da je prisutan višak školovanih ljudi sa gimnazijskom i manjak sa stručnom spremom, od direktora gimnazije se zahtevalo izbacivanje iz škole svega “suvišnog” kako bi se omladina brzo i do kraja stavila u službu nacije i okupatora.

Nemačka okupaciona vlast, zajedno sa okružnim načelstvom u Nišu pokrenula je i u maju 1941. godine obnovila nastavu u dotadašnjim niškim školama uključujući tu i Prvu mušku gimnaziju, sa ciljem da se u njima nastava izvodi po obrazovno-nastavnom programu koji je trebalo da služi interesima fašističkih osvajača i domaćih izdajnika. Broj đaka i nastavnika se jedno vreme smanjio, da bi da se potom povećao nakon dolaska izbeglih đaka i nastavnika iz Makedonije, Bosne i Hercegovine, Slovenije i drugih krajeva. Tako je u gimnaziju, prve godine rata, došlo oko 40 profesora i 347 učenika.

Od profesora gimnazije Nedićeva vlast je zahtevala prvo, da budu „čisti” Srbi, drugo, da budu nadahnuti „svetosavskim duhom”, treće, bilo je poželjno da budu muškarci iz uverenja da žene-profesori ne mogu da budu uzor muškoj omladini. Jer su temeljni principi škole „Nove Srbije“, trebalo da budu nacionalizam i svetosavlje.

Gimnazija je nastavu izvodila u svojoj zgradi, u 22 odeljenja, povremeno, zajedno sa neprijateljskim vojnicima i njihovim oružjem, skladištenim u prostorijama gimnazije.

Zbog pojave da su izvesni učenici bili obeleženi kao nacionalno nepouzdani, u većem broju iz gimnazije, su ispisivani učenici za koje je postojala sumnja u ovom smislu, ili su upućivani u logor na Crvenom krstu u Nišu. Zato je sve veći broj učenika, naročito viših razreda, počeo da menja mesto školovanja.

Svi učenici morali su stanovati u Nišu, jer su se prosvetne vlasti bojale da bi stalnim putovanjem vozom, kolima, biciklom, pa i pešice, mogli doći u kontakt sa skojevcima.

U nizu mera za reformu nastave uvedeno je i specijalno psihološko proučavanje učenika škole. Za svakog učenika vodila se List podataka o učeniku s namerom da se o svakom učeniku dobije jasna i sigurna slika o njegovim duhovnim i duševnim svojstvima, o radnim i karakternim osobinama i o nacionalnom osećanju.

Da bi se škole oslobodila prisustva nacionalno nepouzdanih đaka, svi nacionalno nepouzdani učenici izbacivani su iz škole ili jednim delom bili upućeni u Zavod za prinudno vaspitanje omladine u Smederevskoj palanci.

U okviru propagandnih mera okupatora, preko nastave u gimnaziji, s vremena na vreme obrađivale su se pojedine teme sa antikomunističkim sadržajem koje su davane kao pismeni zadatak. Jedna od takvih tema bila je novembra 1943; „Zašto Srbin ne može biti komunista“.

U takvim uslovima, kada su prosveta, kultura, nauka i ostala društvena nadgradnja bile podređene nemačkoj okupacionoj politici, gimnazijalcima niške gimnazije najteže je padalo što su morali da prate nastavu u kojoj je preovladavala fašistička ideologija.

Pored navedenih problema postojao je i ovaj. Nastava je često bila neredovna, tokom zimskih meseci, zbog nedostatka ogreva, ili povremenog primanja pod svoj krov i drugih gimnazije i srednjih škola. Kada su 16. marta 1943. godine zgradu zauzeli Nemci, nastava je izvođena na više lokacija u gradu: u kafani u Ljubljanskoj, Dubrovačkoj, Kosovskoj i drugim zgradama i privatnim kućama u Nišu.

Tako je bilo sve do kraja Drugog svetskog rata odnosno do oslobođenje Srbije od okupacionih snaga.

Nastaviće se… Gimnazija posle Drugog svetskog rata

Priredio:
Novaković Milan

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com