Na kafici

Optuživali su nas da su nam pesme „ljige“, zato sada gospodari turbo folk (VIDEO)

Vojkan Borisavljević je u svet srpske zabavne i pop muzike ušao pre više od pet decenija. Komponovao je evergrinove „Ljubav je samo reč“, „Odiseja“, „ A sad adio“ i mnoge druge. Još uvek aktivno radi, više kao dirigent a manje kao kompozitor. Za pesmu „A sad adio“, kojom se završava svako kafansko veče, kaže da je komponovao za 30 sekundi. Turbo folk je po njegovom mišljenju neodređeni muzički žanr, koji je u našu zemlju ušao nakon povlačenja kompozitora zabavne muzike, koji su svojevremeno optuživani od strane muzičkih kritičara da su im pesme „ljige“.  O svemu ovome opširnije, na kafici sa Vojkanom Borisavljevićem.

NV: Da bi  jedna umetnička karijera trajala više decenija, šta je presudno? Talenat ili rad? Ili oba podjedanko?

V. Borisavljević:  Talenat je preduslov, ali naravno da nije dovoljan samo talenat. Čovek mora stalno da se usavršava i da uči jer nikada ne naučimo sve. Potrebno je slušati bolje od sebe, gledati bolje od sebe, a i isto vreme umetnik mora da bude i menadžer, jer ne dođe baš svaki posao sam od sebe. Ja sam se tokom dugogodišnje karijere često prilagođavao kretanjima društva i tržišta. Počeo sam sa malim formama, pa su došli festivali. Kada je pao interes za festivale, okrenuo sam se filmu, pozorištu i televiziji i tako uvek imao posao.

NV: Komponovali ste pesme “za sva vremena”, u kom periodu se to dešavalo?

V. Borisavljević: Nedavno sam pravio neku svoju retrospektivu i pripremao CD koji ću objaviti krajem ove godine i moram da kažem da je najveći deo tih hitova nastao u periodu između 1972. i 1974. godine. Te godine su mi bile najplodnije, a i bilo je vreme kada su festivali bili jako popularni. Ta naša stara, lepa država Jugoslavija je u to vreme bila u punom sjaju, pa i muzika.

NV: Saradnja sa Leom Martinom, hit “Odiseja”, kao i pesma “Ljubav je samo reč” koju ste dali Zdravku Čoliću obeležili su Vašu karijeru. Recite nam nešto više o tome.

V. Borisavljević: “Odiseja”, “Ja te volim”, “Laku noć, draga”, a u poslednje vreme i neke “B” strane naših ploča su se probile (smeh). Na primer, “Ima vremena”. Klinci su otkrili da postoje i “B” strane na pločama, a ne samo “A”, na tim starim singlicama. Pored tih pesama  i pesme “A sad adio” iz serije “Vruć vetar” koja je najpopularnija, mogu da kažem da mi je nadraža “Ljubav je samo reč”. Ona je, čini mi se, u tom segmentu popularne muzike i najkvalitetnije od svega što sam uradio. Uz nju je išao i divan tekst Svete Vukovića koji me je inspirisao, jer sam pravio muziku na gotov tekst. To je i jedina pesma koju sam ikada napravio za Zdravka Čolića.

NV: Čini mi se da postoji jedna zanimljiva priča vezana za nastanak pesme “A sad adio”, molim Vas, podsetite nas kako ste je uradili za seriju “Vruć vetar”.

V. Borisavljević: Kad čovek radi muziku za film, seriju, pozorište jako je bitno da ima reditelja koji će mu dati pravu indikaciju. Nažalost, ja sam puno radio a da reditelji nisu znali da mi kažu šta im zapravo treba, ili mi samo kažu ” radi ti kako hoćeš”. Šotra je, na primer, uvek bio zadovoljan sa onim što sam radio, ali mi je uvek davao odrešene ruke, imao je puno poverenja u moj rad. U seriji “Vruć vetra”, imao sam divnog reditelja, Acu Đorđevića i Sinišu Pavića, sjajnog scenaristu. Oni su mi zajedno rekli šta žele i kako treba da zvuči. Ja  sam u to vreme bio u nekim svojim prelomnim momentima bivšeg života, napuštao sam kuću u kojoj sam do tada bio i čekao me taksi, putovao sam za Dubrovnik. I onda sam za 30 sekundi napravio tu pesmu. “A sad adio” je vrlo jednostvana, što kažu moje kolege muzičari, dva akorda i tri tona, (smeh).  Divan je bio i tekst Filipa Belog, on je tekst pisao po muzici. Neverovatno je koliko je ta pesma kroz seriju postala popularna. Otpevao je Oliver Dragojević na špici i nikad više posle. U kafanama je to i danas “fajront pesma” (smeh). Ima još jednog zanimljivog detalja vezanog za tu pesmu, 80 i neke godine…u Mađarskoj je ta serija bila takođe popularna, a Ljubiša Samardžić je bio izabran za glumca godine i Mađari su ga naterali, da je uz moju pomoć, snimi na mađarskom jeziku. Predavali su mu nagradu na  budimpeštaškom stadionu koji prima 100.000 ljudi, i nećete verovati 100 hiljada Mađara je pevalo pesmu zajedno s njim. To je bio najveći hor ikada (smeh).

NV: Radili ste i sa Nišijama, napisali ste “Brod za sreću” za Lutajuća srca.

V. Borisavljević: Isto 1973. godine. Oni su tada bili mlada grupa, imali su pesmu “Još malo” i “Jefimiju”. Hteli smo da napravimo nešto jednostavno za festival u Zagrebu, pevali su i pobedili. Te godine su pobedili Josipu Lisac i bilo je neverovatno koliko je ta pesma u Hrvatskoj dobro prošla. Spomenka je imala glas koji je bio specifičan, on je i danas specifičan, ali u to vreme u Jugoslaviji nije bilo takvih glasova. Posle smo još par stvari uradili, ali “Brod za sreću” je bila najprodavanija ploča te godine.

NV: Zašto skoro da i nemamo zabavnu muziku i šta mislte o turbo folku?

V. Borisavljević: Vremena su se promenila. Krajem osamdesetih godina kada je počeo raspad zemlje, svi mi koji smo radili zabavnu muziku bili smo od strane muzičkih kritičara stvaljeni na stub srama. Ne svi, ali neki muzički kritičari, koji danas plaču za tim vremenima, neću da ih pominjem pojedinačno, optuživali su nas da komponujemo “šlagere”, “ljige”. Mnoge moje kolege, poput Kornelija Kovača, Koraća, mene, prosto smo se povukli jer nismo želeli da neko pljuje po tome što radimo. Neki su prestali da komponuju, Bata i ja smo prestali da pišemo tu vrstu muzike. Evo sada, 20 i 30 godina kasnije, počinje interes za tu vrstu muzike i kod mladih generacija. Tvrdim da se turbo folk nikada ne bi pojavio da mi nismo prestali da radimo. Oni su jednostavno zauzeli naš prostor. Narodnjaci su prvo uzeli električne gitare, pa sintisajzere, pa bubnjeve i napravili nešto što nema definiciju, jer sa našom izvornom muzikom nema dodirne tačke. To je hibrid, koji se primio tako da danas imate poglavito ženske likove, neću da kažem pevačke, već estradne. Pevaju neku muziku za koju ne možete reći šta je, a u Srbiji ima toliko divnog folklora, pogotovo na Jugu, da je strašno šta mi slušamo. Slušaju i deca u diskotekama, primilo se. Odgovorni su i mediji koji ih bez ikakvog kriterijuma puštaju, pod izgovorom da “to narod traži”. Pa, narod traži ono što mu serviraš, ako ga svakog dana zasipaš takvom muzikom, on će se navići.

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com