Stari Niš

Jedna ljubav sa Oficirskog bala iz daleke trideset i neke

Dragoslava-Dada Todorovic, najstarija kćer Nišlijke Zagorke, mlade udovice mašinovođe Nikole i majke petoro dece, je bila tek crni, lepi devojčurak sa vragolastim očima u dokolenicima, kada je mama pozvala da ide na Oficiriski bal. Od glave do pete, od šešira do rukavica u tonu, očesljana moderno… Niška Sokolana, mladi oficiri, engleski valc. Igranka iz snova za Dragoslavu koja je sanjarila o Tajron Paueru i Klerk Gejblu, visokom crnom muškarcu sa brčicima, kako je kasnije pričala. Nije ni sanjala da će joj se susresti pogled sa mladim, plavim, stasitim momkom sa svetloplavim ocima.

Prošlo je izvesno vreme kada je Dragoslava pobegla u dvorište  iz kuće, jer je čula da dolazi upravo taj plavi momak sa svojim ocem sreskim načelnikom Čedomirom i majkom Natalijom, za koju su znali da je rođena Beograđanka. “Stričevi su mu bili profesor u Solunu i trgovac u Skoplju”, čula je kako pricaju. Došli da vide devojku koja se dopala njihvom sinu. Ubrzo je mladalačka ljubav planula, pa su se i verili tako mladi I zaljubljeni uz dogovor da sačekaju njenih 18 godina da bi se i venčali. Na venčanju sveštenik je bio potpuno zbunjen, jer je ispred sebe imao Dragoslavu i Dragoslava Todorović. Uz objašnjenje da je puka slučajnost, sklopljen je crkveni brak. Na venčanju su bile mlađe sestre Milica, Jelica, Gordana i brat Mića, a sa Purine strane Veroslava, divna, britka, mršavica plavih očiju.

Ludo vreme tridesetih i Velikog Getsbija, sa svim promenama, došlo je i u Nis. Kupanje u modernim  kostimima na Đačkom ostvu na Nišavi, gde su starije Nišlijke okretale glavu, ali, ipak, sa šeširima odlazile redovno. Matinei, oficiriski balovi, Hotel Park, odlazak tramvajem do Niške Banje nedeljom, kartanje, pijanke, vreme rastercćenosti između dva velika svetska rata. Društvo mladog Pure bilo je veliko. Bili su tu Petkovici, Čohadžići-rođaci i njihov kum, otac Kornelija Kovača. Vraćajući se jednom sa igranke, pijani, nasmejani momci su rešili da sa Kamenog mosta pobacaju svoje dame u Nišavu, pa i oni za njima skoče…pa ko nije do tada znao da pliva, eto prilike.

 

Rat je bio u najavi, Pura je posle završene Gimnazije i Trgovacke akademije počeo sa studijama 1940 u Zagrebu i nastavio u Beogradu, Završio je i školu rezervnih artiljerijskih oficira u Sarajevu. U Nisu mu je ostalo sve, i porodica, i srce. Niš je napadnut odmah posle Beograda. Bombardovan. Dok su gledali kako se ruše njhovi snovi protkani čipkastim rukavicama, filmskog trakom i sving muzikom, grad je lagano nestajao u ruševinama. Dragoslav je postao oficir. 1941. bio je vodnik artiljerijske baterije na bugarskoj granici. Potom zarobljen od Nemaca i doveden u logor u kasarnu kod Železničke stanice u Nišu, odakle je, posle provedene noći, i pobegao. 1943. oteran na prinudni rad u Borski rudnik. Uz pomoć svog školskog druga Ungara Franca pobegao posle samo 4 dana. 1944. mobilisan od strane četnika. Posle dva dana pobegao. Dragoslava je čekala bebu. Devojčica je rođena  1943. februara. Dobili su devojčicu  svetloplavih ociju. Dragoslava odlazi do logora Crveni Krst da pita kuma preko žice za ime bebe. Kum kaze Slobodanka, daj joj to ime zbog slobode.

Očinska obaveza i velika ljubav prema ženi i detetu, njeno bežanje sa bebom u naručju po selima i školama oko Niša, neznanje o sudbini porodice…sve je to ubijalo mladost i bezbrižnost u njemu. Piće i kartanje, bili su jedina uteha. Jedini cilj mu je bio da ostane ziv i da bude uz one koje voli. To mu nisu dali. Ubrzo je postavljen za komandira baterije oktobra 1944 po nalogu Kraljeve vlade iz Londona da svi artiljerijski rezervni oficiri stupe u NORJ.  Postao je komandir baterije, adjutant diviziona, zatim, pomoćnik komandanta diviziona, komandant diviziona. Ratna jedinica se kreće Niš, Stalać, Valjevo, Zvornik, Tuzla, kroz Bosnu do Zagreba, pa do Hrvatskih Karlovaca.

Rat se bližio kraju. Razoreni domovi, porodice, uništeni snovi, smrvljeni ljudi. Dragoslav više nije bio isti. Piće je uradilo svoje, voleo je i suviše, ali nije mogao da stane. Sporazumno su se razveli. Dobrovoljno je napustio armiju sa činom majora.

Započeli su novi život, imali nove porodice, nove snove. Ona je svoj život nastavila u Požarevcu, novu ljubav, brak sa divnim čovekom, sina… Pa zatim, povratak sa novom, većom porodicom u Niš. Dragoslav je radio po celoj SFRJ kao vrhunski stručnjak za ekonomiju i finansije, kao direktor, savetnik ili načelnik. Imao dosta ljubavi, ali zato je uvek imao vremena za svoju kćer, da je povede na more ili dovede u goste u Beograd, Prištinu, Tuzlu, Aranđelovac…svuda gde je radio. Ponosio se njome, i ona svojim ocem. Najviše mu je značilo da uradi nešto za nju, nauči je da pliva, kupi omiljene kolače..

Kasnije, sedamdesetih je on postao deda, a ona baka. Napravili su zajedničko krštenje unuke Ivane. Ostali su kao primer dobrih odnosa posle razvoda. Očuvali su unuku, naizmenično i u svakodnevnom dogovoru. I najviše, što je ljudima bilo čudno, ona je iskreno poštovala njegovu suprugu njene ćerke koje je očuvao i voleo kao svoje, a on njenog supruga i sina. U jednom trenutku, kada bi ih pogledali, na nekom od porodičnih okupljanja, svi su delovali kao velika srećna porodica sa puno tema za pričanje u smeh I opuštenost Titovog doba.

Vragolasta mladost i bezbrižnost sa niške kaldrme je ipak ono što su intimno imali u mislima celog života, iako o tome nisu nikada više pričali. To je ostalo negde, da se kao neka filmska traka odvija pred njihovim očima, kao ljubavni i ratni film, samo još jedna takva prica sa naših prostora.

Svom deki i baki posvetila unuka Ivana

 

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com