Stari Niš

Niš u srednjem veku – Snažno vojno uporište Vizantije

Do velikog preokreta u balkanskim zemljama dolazi tokom VI i, naročito, u VII veku. Odavno izlozeno napadima raznih varvarskih naroda, područje južno od Save i Dunava doživljava najznačajniju društvenu i etničku promenu. Pojavljuju se slovenska plemena, koja svojim ustaljivanjem u novim predelima u potpunosti preobražavaju lik poznorimskih pokrajina.

U početku novi osvajači u ratnim družinama pljačkaju i pustoše usputna naselja i usmeravaju svoje napade na mesta sa bogatim plenom. Justinijanova obnova gradskih bedema u VI veku doprinela je uspešnoj odbrani Niša u vreme prvih slovenskih napada. Velike stete, bez sumnje, pretrpelo je agrarno područje grada. Oglasio se tada i drugi protivnik.

Ugarska je prešla u napad

/1072/ ugarska vojska je prodrla dolinom Morave do Niša. Grad je osvojen i opljačkan. Među poharanima se našla i crkva Sv.Prokopija iz koje su Ugri odneli ruku Sv.Prokopija. Vizantija je sedamdesetih godina XI veka jedva uspevala da savlada nemire koji su ugrožavali i same temelje vlasti. Prestoničke borbe za carsku krunu samo su pojačavale haos koji je zahvatio provincije. Duhovna klima XI veka snažno je podsticala ljude da se late oružja. Misao o ličnom žrtvovanju široko je propovedana. Ostavila je traga u zapisima, koje su učesnici krstaških pohoda sastavljali na beskrajno dugom i neizvesnom putu prema Bliskom istoku.

1096. godine, u oblasti Niša boravila je i riterska krstaška vojska. Dobro opremljena, ona je izazivala znatno manje sukobaa u gradovima. Pa, ipak, nepoverenje je bilo veoma duboko, sećanja na preživljeno sveža. Na zapadu se širilo uverenje da je Vizantija neprijateljski raspoložena prema krstašima i da svesno čini smetnje na drumovima. Krstaški izvori saglasno svedoče da je Niš pred kraj XI veka bio dobro utvrđen grad. Duks Nikita se povlačio iz Beograda u Niš, uzdajući se u snagu gradskih bedema, kako to izričito navodi jedan savremenik.

Preko Nišave je postojao most koji je vodio do posebno branjene gradske kapije. Izvan tvrđave se, takođe, pružalo naselje. Tu su krstaši i naneli najviše štete meštanima, paleći zgrade i mlinove na reci. Vojna posada je bila smeštena u tvrđavi. Vredan je podatak da su uz duksa Nikitu protiv krstaša vojevali i odredi Kumana, Pečenega i ugarskih konjanika.

Vizantija je u Nišu imala snažno vojno uporiste i dosta najamničkih odreda. Izgleda da su se oni tu okupljali u većem broju samo u vanrednim prilikama, kakve su vladale u doba prvog krstaškog rata. Postepeno se u Carstvu stvaraju manje vojno-upravne jedinice, tzv. “teme” sa sedištem u važnim utvrđenim gradovima. Među ostalima, tada je stvorena i tema u Nišu. Na čelu teme bio je duks, koji je obavljao i vojnu i civilnu vlast. Prodori Slovena dolinom Morave i Timoka izlagali su Nišku oblast velikim promenama, naročito početkom VII veka.

Slovenska kolonizacija balkanskih zemalja uzela je velikog maha. Ničim se ona više nije mogla zaustaviti. Proces je celini snažno napredovao. Doseljenici su trajno ostajali u osvojenim oblastima. Starosedelačko stanovništvo se povlačilo. Početkom vlade cara Iraklija (610-641) udružene snage Slovena i Avara preplavile su balkanske zemlje. To je dovelo do sloma vizantijskog vojnog i upravnog sistema u najvećem delu osvojenih teritorija. Mnogi gradovi su tada razoreni, a privredne i društvene osnove zatečenog poretka dovedene su u stanje rasula.

Antički Naissus je tada konačno stradao. Na njegovim ruševinama Sloveni su počeli da grade svoja naselja. Nisu zabeležena imena slovenskih plemena koja su se tu nastanila. Doseljenici su u balkanskim zemljama počeli da stvaraju tzv. Sklavinije, prva jezgra okupljanja u novoj sredini. Potpunog prekida u životu grada ipak nije bilo. Antičko ime grada sacuvalo se u izmenjenom obliku do naših dana.

Bez pisanih podataka tokom VII i VIII veka, istorija niškog kraja ostaje gotovo nepoznata. Tokom IX veka ojačala bugarska država se postepeno širila na okolne oblasti. Tako je pod njenu vlast došlo i područje Niša. Niška episkopija se pominje i kasnije u sastavu bugarske crkve (X vek). Niš je oduvek bio važno crkveno sedište. On je taj svoj položaj u potpunosti zadržao u vreme vizantijske vlasti. U Nišu je postojala episkopska crkva Sv. Prokopija. U njoj su se čuvale mošti tog palestinskog mučenika iz vremena cara Dioklecijana. Godine 1072, u vreme jednog ratnog pohoda, ugarska vojska je iz Niša odnela ruku toga svetitelja i položila je u crkvu Sv. Dimitrija u Sremu, gde se ona nalazila do 1164. godine. Tada je car Mihajlo I Komnin naredio da se ruka ponovo vrati u Niš i prikljuci moštima. Nije zabeleženo kada je građena crkva Sv. Prokopija, ali navedeni podaci upućuju na zaključak da je ona postojala u XI veku.

Postojanje crkve je potvrđeno u jednom tekstu s početka XIII veka. Posle 1025. godine u Vizantiji se zapažaju znaci slabljenja centralne vlasti. Nezadovoljstvo u balkanskim zemljama izazivale su, pored ostalog, razne nepopularne mere carigradskog dvora – plaćanje dažbina u novcu, promene u crkvenoj politici, i druge. Jači uticaj grčkih sveštenika na teritoriji Ohridske arhiepiskopije nailazilo je na otpor među slovenskim življem. Antivizantijska osećanja, podstaknuta privrednim teškoćama trenutka, pretvorila su se 1040. godine u pokret širokih razmera. Nezadovoljnici su se latili oružja. Na čelo ustanka je stao Petar Odeljan, koji se predstavljao unukom cara Samuila. Bilo to srodstvo istinito ili ne, ono je odigralo važnu ulogu u okupljanju naroda pod vođstvom Samuilovog potomka.

Srbija i Niš sredinom XII veka

Srbija stupa na međunarodnu scenu u nastojanjima da se oslobodi vizantijske vlasti i proširi granice. U Carigradu su dobro poznavali raspoloženje Srba. Jezgrovito je to zapisao vizantijski pisac Nikita Honijat. Srbi su, navodi on, u vreme snažne vlade Mihajla I Komnina, u vreme mira, istupali dobronamerno “pored sasvim suprotnih osećanja u dubini duse”. Čekali su, nastavlja pisac, povoljan trenutak da pređu u napad. Prilika im se ukazala 1147. godine. Ponovo je buknulo staro suparništvo između Vizantije i Normana u Južnoj Italiji. Rat se spremao na obema stranama. Interesi Srbije i Ugarske su se tada poklapali u jednome – borbi protiv Vizantije. Tako je Srbija prišla evropskoj antivizantijskoj koaliciji 1149. godine.

Srpsko-ugarska saradnja se na delu pokazala tek sledeće 1150. godine. Car Manojlo I je odlučio da preduzme još jedan pohod protiv Srbije. Pred kraj leta 1150. godine velika vizantijska vojska se okupila kad Niša. Car je lično predvodio svoju vojsku. Logor je postavljen severno od Niša, na pola puta ka selu Sečanica. Odatle je car rukovodio svojim operacijama te godine, dok se na kraju nije uključio u borbu.

U tim događajima veliku ulogu imao je niški zapovednik Mihajlo Vrana. On je spadao u najznačajnije vojskovođe toga doba. Prema kazivanjima savremenika, bio je vešt ratnik, vojskovođa samostalnih odluka, i dobro je poznavao srpski način borbe. Međutim, ubrzo je sklopljen mir među zaraćenim stranama. Upravo tada izvršena je važna upravna promena u pograničnim predelima Vizantije. I tokom šezdesetih godina XII veka Niš je bio središte vizantijske politike prema Srbiji.

Ranije započeto širenje Srbije se nije moglo sprečiti, ono se samo moglo odložiti. Car Manojlo je više puta dolazio u Niš, u nastojanju da smeni nepokorne srpske župane i da ih zameni ličnostima koje su obećavale više poštovanja za iznuđene vazalne odnose. Međutim, i oni su nastavljali borbu za osamostaljivanje zemlje. Održavali su i dalje savezničke odnose sa Ugarskom, što su u Carigradu uvek shvatali kao jasno neprijateljski čin. Sredina XII veka je doba napretka Niša u okviru vizantijskih sistema vlasti. Savremenici su isticali obilje poljoprivrednih i drugih proizvoda, koji su se mogli naći na susednom trgu. Lokalna proizvodnja podmirivala je potrebe stanovništva i podsticala razvoj trgovine. Niš je ostavljao sliku privrednog bogatstva.

Pored toga, izuzetno aktivna politika Manojla I Komnina u Podunavlju i prema Ugarskoj neprekidno je dovodila Niš u centar zbivanja. I sam car je tu često boravio, kao i najviši predstavnici carstva, poslanici i svi oni kojima je Manojlo poveravao raznovrsne poslove u susednim oblastima. Tu se dosta i gradilo za vojne i upravne funkcije Carstva. Kada je 1165. godine Car Manojlo boravio opet u Nišu, na putu prema Beogradu, odnosno sremskom ratištu, u vizantijskoj vojsci se nalazio i pisac Jovan Kinam. Ostavio je dragocene podatke o Nišu, pre svega o njegovoj izuzetnoj strateškoj važnosti za Vizantiju. Te godine su u Nišu obavljani i značajni graditeljski poslovi.

Po povratku sa ratnog pohoda, car Manojlo I je naredio da se obnove sve važnije vizantijske tvrđave, pa tako i Niška. Tada, beleži jedan pisac, “okružiše Niš”. Bogati arheoloski nalazi iz XII veka, otkriveni na području Niša, pokazuju sliku niške prošlosti tog veka. Od nekoliko srednjevekovnih nekropola, jedna je svakako iz XII veka. Nalazila se na uzvišenju Glasija, jugozapadno od Niške tvrđave. Otkriveni predmeti (prstenje, narukvice, naušnice) nedvosmisleno svedoče o raznolikosti materijalne kulture. Nastala na domaćem tlu i uvezena iz razvijenijih sredina, ona otkriva važne karakteristike privredne strukture.

Sredinom XII veka Srbija se pod velikim pritiskom Vizantije. Vojnički nadmoćna, država Komnina je srpskom vladaru nametnula vazalsne odnose. Svaki pokušaj osamostaljivanja je sputavan. U tim prilikama javlja se po prvi put i Stefan Nemanja. On je, po ustaljenom sistemu vlasti, dobio na upravu deo srpskih zemalja. Bile su to Toplica, Rasina, Ibar i Reke. U to vreme se na velikozupanskom prestolu nalazio njegov brat Tihomir. Na jednom od svojih ratnih pohoda, u oblasti Niša, susreli su se Manojlo I Komnin i Stefan Nemanja. Odlikovao ga je “carskim sanom”, izgleda dvorskom titulom, i obdario zemljom. Tako je Nemanja dobio Dubočicu (kraj oko Leskovca) pod uslovom da je koriste on i njegovi potomci.

Nešto kasnije je Nemanja preuzeo i vrhovnu vlast u Srbiji, verovatno 1166. godine. Već tada je pokazivao znake nezadovoljstva vizantijskom politikom. Brzo se priključio Manojlovim protivnicima. Godine 1171. Izbio je veliki rat između Venecije i Vizantije. Bila je to prilika da se u međunarodnim poteškoćama Vizantije potraže mogućnosti oslobađanja Srbije. Savremeni pisci pominju veze koje je Nemanja uspostavio sa Venecijom, Nemaćkom i Ugarskom. Buknule su borbe u Srbiji. Srpske cete su 1172. godine napadale oblasti duz Beograd-Branićevo-Niš. Međutim, međunarodne okolnosti su se brzo izmenile, Venecija je od borba na moru zapala u ozbiljnje teškoce, a iste godine je u Ugarskoj umro kralj Stefan III. Trebalo je da ga zameni vizantijski sticenik Bela III, koji je ziveo u Carigradu. Srbija je tada gubila vaznog saveznika. Car Manojlo I je krenuo u rat protiv Stefana Nemanje. Do borbi, ipak, nije došlo, pošto je srpski vladar preko poslanstva izrazio zelju da se ponovo potčini carskoj vlasti. Drugog izlaza u tom trenutku nije bilo. Do susreta je došlo, izgleda, u oblasti Niša. Nemanja je bio zarobljen i odveden u Carigrad. Posle izvesnog vremena, oslobodio se zatočenistva i do smrti Cara Manojla I, 1189. godine, nije remetio ugovorene vazalne odnose.

Kad je u Evropi ozivela ideja o pokretanju krstaškog rata protiv Muslimana na Bliskom Istoku, najpoznatiji vladari engleski vladar – Ričard Lavlje Srce, Francuski kralj Filip II, i nemački car Fridrih I Barbarosa. Stefan Nemanja je odlučio da se približi nemačkom vladaru i potraži saveznika u daljoj borbi protiv Vizantije. On je u tom cilju poslao poslanike u Nemačku 1188.godine. Tu su izrazili veliko zadovoljstvo Stefana Nemanje povodom prestojećeg carevog puta koji vodi kroz njegovu zemlju. Nemanja je pismeno obavestio cara da mu sprema svečani doček u najpoznatijim od svojih gradova koji namerava da učini prestonicu svoje države. Nemačka vojska je krenula u pohod 1189.godine. Srpski poslanici su izašli u susret nemačkoj vojsci dok se ova približavala Nišu, a zatim je samim Fridrihu I Barbarosi i njegovoj pratnji u gradu priredio svečani doček.

Srpski vladar se postarao da svoga gosta dostojno ugosti. Sam Nemanja i njegov brat Stratimir sa velikom pratnjom je izašao pred najmoćnijijeg evropskog vladara sa darovima koji su razmenjeni na uobičajen način. Postoji i legenda da su svečani ručak imali kod današnje Pantelejske crkve. Pregovori su pošeli u Nišu 27. Jula 1189. godine. Govorilo se oko 20.000 ratnika koje ce Nemanja staviti na raspolaganje svome savezniku. Nemanja je tada ponudio vazalni odnos nemačkom caru da bi, za uzvrat, dobio potvrdu svih teritorija, koje je osvojio od Vizantije koje ce ubuduće osvojiti. Tih dana u Nišu su se pojavili i predstavnici bugarskog vođe Petra, koji su, takođe, nudili nemačkom vladaru vojnu pomoć za borbu protiv Vizantije. Nemački vladar je prihvatio samo jedan deo srpskih predloga.

Tada, u Nišu, on nije bio spreman da započinje rat na balkanskom prostoru, jer je to moglo da ga omete u ostvarivanju njegovog glavnog cilja pohoda. Stoga nije ni došlo do uspostavljanja vazalnih osnova. Savremeni izvori beleže da su dvojica vladara sklopila prijateljstvo u Nišu. Vesti o tome su stigle do Carigrada i duboko uznemirile Vizantiju. Pokušaj Stefana Nemanje da u Nišu stvori prestonicu Srbije bio je izraz novog stanja i želje da se u Pomoravlju ustali vlast Srbije. Srpski vladar je crkvenu politiku prilagođavao i državnim razlozima. Tokom života je obnavljao ili gradio mnoge crkve. Među ostalima je bila i crkva Svetog Pantelejmona u Nišu. Tragovi toga zdanja su otkriveni sa ostacima srednjevekovne nekropole.

Staro crkveno središte u Nišu je širenjem državnih granica dobijalo novu ulogu. Međutim, rat je gušio takva nastojanja i nasilno menjao prilike. Vizantijska epoha se, ipak bližila kraju. Poslednjih godina XII veka i početkom XIII veka zapažaju se promene koje su uticale i na istoriju Niša. U Srbiji se Stefan Nemanja odrekao vlasti u korist mlađeg sina Stefana, zeta vizantijskog cara. Starijem sinu Vukanu je poverio Zetu. Sloga medju braćom nije dugo trajala. Vukan se udružio sa Ugarskom u pokušaju da potisne brata sa vlasti.

Ugarska vojska je 1202. godine napala Srbiju i proterala Stefana Nemanju. Zna se da je tada Niš bio pod srpskom vlašću.Međutim, to stanje je ubrzo izmenjeno. Ojačala vojska u doba cara Kalojana širila svoju vlast ka pomoravlju. Bugarski car je 1203. godine napao Srbiju i opustošio je. Niški episkop Kirik i crkva Svetog Prokopija navedeni su u sastavu bugarske crkve. Odnosi sa Ugarskom su za Srbiju oduvek bili od velike važnosti. Postali su naročito složeni posle 1202. godine , kada je ugarski kralj za usluge koje je učinio Vukanu u borbama protiv Stefana, uneo Srbiju u svoju zvaničnu titulu, ističući time neka svoja prava u njoj. Vekovima će tako posmatrati Ugarska svoje odnose sa Srbijom. Zbog toga je krunisanje Stefana Nemanjića kraljevskom krunom, dobijenom iz Rima 1217. godine, izazvalo je u Budimu veliko ogorčenje.

Međunarodne prilike u XII veku u balkanskim zemljama su se postepeno menjale. Latinsko carstvo sa sedištem u Carigradu gubilo je vremenom svoju snagu i sve česće uzmicalo pred protivnicima. Jacala je vlast Bugarske i epirske države. Velike promene zadesile su Vizantiju. Godine 1204. godine krstaška vojska zapadnih ritera osvojila je Carigrad, rušeći Carstvo koje je vekovima najneposrednije uticalo na život balkanskih zemalja. Na tlu Vizantije nikle su „ latinske države “ koje su bitno izmenile zatečene prilike. Latinsko carstvo, sa središtem u Carigradu, imalo je od svog početka da se bori sa susednim državama. Niš se tek pominje u drugoj polovini XIII veka. U jednom zapisu u Jevanđelju, pisanom 1279. godine u Svljigu, zabeleženo je ime tadašnjeg „niševskog episkopa” Nikodima. Niška oblast je ponovo došla pod srpsku vlast u prvoj polovini XIV veka. Ojačala država Nemanjića je u vreme Stefana Milutina (1282–1321) širila svoje granice najpre prema jugu. Na račun Vizantije je osvojila prostrane posede. Odnosi sa carigradskim dvorom bili su tada u središtu srpske politike. Ratnički i saveznički, oni su uticali i na odnose sa drugim zamljama, pre svega sa Bugarskom.

Srpsko – bugarski odnosi su se odvijali promenljivim tokom. Krajem 1328. godine pretvorili su se u otvoreno neprijateljstvo kada su Vizantija i Bugarska sklopile mir, a zatim i savez za borbu protiv Srbije. U proleće 1330. godine, bugarski car je sa carem Andronikom III postigao dogovor o zajedničkim operacijama protiv srpskog vladara. Vodio ih je vizantijski car u prvoj polovini jula te godine. Na južnim granicama Srbije. Međutim, glavno ratište se nalazilo prema Bugarima. Glavnina srpske vojske se okupljala na Dobric –polju, na ušću Toplice u Južnu Moravu. Odlučujuća bitka se odigrala na drugom području – kod Velbuzda (današnji Custendil) 28.VII. 1330. godine. Iznenadni napad srpske vojske uz lični doprinos mladog Dušana, kako to svedoče izvori, doprineli porazu bugarske vojske. Kralj Mihajlo je poginuo u boju, a veliki broj njegovih uglednih saboraca pao je u srpsko zarobljenistvo.

Pod srpskom vlašću ostao je Niš tokom čitave vlade Stefana Dušana. Mnogo vekova kasnije, u niškom kraju se moglo čuti predanje o boravku cara Dušana u selu Gabrovcu, gde je, kako se navodi – u crkvi manastira Presvete Bogorodice, pričestio svoju vojsku. O prilikama u oblasti Niša posle Marićke bitke, odnosno smrti cara Uroša 1371. godine, malo se zna. Izgleda da je taj kraj došao pod vlast kneza Lazara Hrebeljanovica srazmerno rano. Prema dragocenom natpisu, koji je otkriven u Niskom gradu, Nenad, sin kazanca Bogdana, sagradio je grad Koprijan, 1372. godine.

U poslednje vreme preovlađuje mišljenje da se nalazio na mestu tzv. Kurvinog grada, 11 km. Južno od Nisa, na strateski izvanredno znacajnom položaju. Knez Lazar je vremenom izbio u red najmoćnijih oblasnih gospodara. Ovladao je čitavim Pomoravljem, a njegove zemlje su se pružale do obale Save i Drine.

Osamdesetih godina XIV veka, svojom ukupnom politikom, on obnavlja nemanjićke vladarske readicije. Preuzima vladalačko ime „ Stefan “, naziva se „ samodržavnim gospodinom Srbljem i Podunavijem “, izdaje povelje u duhu nemanjićkih tradicija. Uz podršku crkve, on nastavlja ktitorsku delatnost „ prve gospode srbske “. Njegova zadužbina u Ravanici umetničkim izrazom i značenjima, koja su u Srbiji svima bila razumljiva, svesno spaja predmaricku epohu sa onom koja joj je sledila. U toj prostranoj državi predkosovskog doba, pod njegovom vlascu su se nalazili najveci srpski gradovi : Niš, Kruševac, Užice, Novo Brdo, Rudnik.

ODLOMAK IZ KNJIGE
Zemlja najlepše patnje”
Milan Novaković

Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.

Povezane vesti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button

Ne možete kopirati sadržaj!

WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com