Tako je onda bilo, a danas je sve drukčije…
Prvi bal posle oslobođenja Niša priredila je niška opština u onoj istoj sali osnovne škole u kojoj su docnije držane sednice Narodne skupštine.
Da bi došli u što bliži međusobni dodir i veće poznanstvo sa niškim građanstvom, na taj prvi bal pozvate su porodice iz raznih društvenih slojeva, i one su se tome pozivu rado odazvale.
Mnoge od njih posetile su ovaj bal u onoj istoj toaleti, u kojoj provode život u kući preko celog dana. Neke Nišlike došle su u drvenim nanulama, neke u papučama. Neke su donele u bošči pile, pogaču, sir, lukac, čuturu vina, testiče s vodom, da jedu i piju kad ogladne posle pola noći. A njih dve-tri donele su i malo dete na sisi.
O tom prvom niškom balu dugo se prepričavalo. Međutim, danas to nije nikakvo čudo. To se desilo pre 52 godine, odmah po oslobođenju od Turaka, kad se nije mnogo znalo o balskim propisima. Danas se zna, na primer, da u nekim većim centrima u Evropi, u radničkom svetu, majke donose svoju decu na sisi, te ih predaju garderoberki na čuvanje, i to pod numerom. Detetu prišpendluju ’artijicu sa numerom na kapicu, a takvu istu numeru dadu i majci. I onda sve ide lako i svojim redom, a deca se ne mogu promeniti. A ako se desi potreba da majka dođe kod deteta, onda garderoberka upadne u salu za igranje i poviče:
„Dete, numera ta i ta, nešto je učinilo i mnogo se dere, neka odmah dođe njegova majka! “
A Nišlike nisu davale svoju decu u garderobu.
Sa ove prve zabave mnoge Nišlije i Nišlike odnele su lepe uspomene, a neki su se, bogami, našli uvređeni zbog valcera i cepil-polki, koje su igrali nekoliko pari naših došlјaka. Nišlijama i Nišlikama staroga kova, koji dotle nisu imali prilike da vide „nemačke igre“, kako ih mnogi zvahu, nikako nije išlo u glavu kako sme jedan mladić da obuhvati devojku rukom oko pojasa, a devojka da mete mladiću ruku na rame, pa da se tako okreću po sali i jedno drugom zavrću mozak. Videći ovo čudo, jedan stari Nišlija uzviknuo je svojoj ženi:
„Spremi se pobrgo da si idemo na kude dom. Vidiš li šta se to raboti pred naše oči, bez ikaki stid i sram!“
A meni sad, posle pedeset i dve godine od toga doba, pade na pamet ova misao:
Bože moj, kako se menjaju vremena! Niške devojčice u to vreme posmatrale su strašnim očima ove „bezobrazne igre“, iako su momci i devojke bili jedno od drugog u pristojnoj dalјini, možda i čitavih pola metara, a te iste devojčice, koje su postale staramajke, ravnodušno danas posmatraju svoje unuke kad igraju tango ili fokstrot, kada se u igri od dva tela napravi samo jedno telo sa dve glave i četiri noge!
Tako je onda bilo, a danas je sve drukčije…
Uspomene na prve dane u oslobođenom nišu
Dimitrije C. Đorđević
Dragi čitaoci, ako želite da budete u toku i saznate prvi najnovije vesti iz Niša, preuzmite aplikaciju Niške Vesti za Android ili iPhone.